Uz ono što je rečeno važno je i tko je rekao

22.01.2014.

Takoreći još jučer čitatelji bi bili skeptični prema novinarskom članku u kojem neimenovani izvor otkriva kako je Radimir Čačić doživio svoje izbacivanje iz HNS-a, da anonimni izvor tvrdi kako je Linićev pomoćnik Branko Šegon u sukobu interesa ili kako visoki izvor iz Vlade misli da je odluka Izvanraspravnog vijeća skandalozna. Nepoznati novinarski izvor izazivao bi suzdržanost čitatelja i ne bi se odmah lijepili za vijest. Primili bi je na znanje, ali bi s reakcijom radije malo pričekali.

Posljednjih tjedana u medijima sve važnije informacije potekle su baš od nepoznatih izvora. Novinari su, čini se, odustali od zlatnog pravila profesije i ne nastoje vijest osnažiti imenom i prezimenom onoga tko ju je plasirao.

Primjećujem, ni čitatelji nisu više isti. Svejedno im je tko je rekao, a važno je samo što je rečeno.

S jedne strane šteta, jer inflacijom nepoznatih izvora u novinarskim tekstovima dovodimo novinarstvo na razinu rekla-kazala, a s druge strane zahvaljujući tajnosti izvora, javnost doznaje ono što možda nikad ne bi doznala. Ili bi, ali puno godina poslije. Čemu dati prevagu? Uvijek se zalažem za imenovani izvor, za veću vjerodostojnost svakog novinarskog članka, a time i samog medija. Aktualni me pak događaji navode da čitateljima savjetujem da ne odmahnu rukom baš na svaki tekst bez relevantnog izvora.

Da nije bilo tajnog izvora ne bismo se pitali je li pomoćnik ministra financija Branko Šegon, ljubimac svih vlasti, u sukobu interesa jer je uzeo pozamašni kredit HBOR-a i umjesto da ga uloži u razvoj on je njime platio dugove. Drukčiji je slučaj s visokim izvorom iz Vlade koji nam je preko novinara zapravo rekao stav Vlade o odluci Izvanraspravnog vijeća u slučaju Perković. Vlada je procijenila da ne može imenom i likom stati iza svog mišljenja da je presuda “državni udar pištoljem na vodu” nego se sakrila iza “visokog izvora”. Ipak, nije mi žao što ne znamo tko je to prišapnuo novinaru, važno je da smo doznali njezin stav i namjeru. Žao mi je samo što je novinar, kao posrednik, poslužio u pritisku na sud i javnost.   

Tajni izvori nisu ekskluzivni samo u političkim temama ili onima o kriminalu. S novinarskog profesionalnog stanovišta, potpuno nepotrebno na njih nailazimo u estradi. U slučaju Severina – Milan, na primjer, izvor blizak pjevačici svojedobno nam je otkrio da su se njih dvoje udaljili, a izvor blizak Popoviću nam je šapnuo da je on spreman na dogovor. E, jest tajna s mogućim neugodnim posljedicama. Ne želim biti bešćutna, no i informacija da je stanje legendarnog vozača formule 1 Michaela Schumachera nepromijenjeno, nepotrebno je “argumentirana” izjavom neimenovanog izvora bliskog bolnici u Grenobleu, uz naglasak da je tako prenijela i agencija AFP.

Vjerujem da je čitateljima znano da novinari ni na sudu ne moraju otkriti svoj izvor, osim ako je ugrožena, pojednostavljeno rečeno, nacionalna sigurnost, teritorijalna cjelovitost zemlje i tome slično. Zahvaljujući toj zaštiti mnoge su prljavštine izašle na vidjelo, ali ipak, novinari ne smiju pristajati na skrivanje izvora kad god to izvor traži. Procjena uvijek ovisi o novinaru i uredniku.   
A što se čitatelja tiče, je li neka informacija vrijedna pažnje ili je samo rekla-kazala, morat će odlučiti sami. Pomoći im može povjerenje u medij, a i potpis novinara nije beznačajan.

Ružica Cigler

Povratak