Kakav to problem Milanović ima s novinarima?

25.02.2014.

U razgovoru s novinarkom HTV-a Ankom Bilić Keserović premijer Zoran Milanović opet nije mogao suzbiti nervozu oko nekih pitanja vezanih uz stanje i rad Vlade. 'Ima li ministar Linić Vaše povjerenje?' pokušavala je novinarka saznati, jer se cijeli petak o tome u Hrvatskoj govorilo s obzirom na to da su neki drugi ministri kritizirali predstečajne nagodbe, jedan od glavnih projekata ministra financija, ali Milanović se nije dao smesti u svom odbijanju odgovora. Ponašanje prema sugovornici nakon desetak minuta pretvorilo se gotovo u prepucavanje - što je bitno za javnost, a što samo trač.
   
Stručnjaci s kojima smo razgovarali o ovom fenomenu, učestalom arogantnom odnosu prema novinarima, redom su nam rekli da ih je intervju u petak u Dnevniku plus zgrozio, ali ne i iznenadio. Gotovo osoban napadački odnos prema Bilić Keserović u koji se Milanović upustio najviše je zasmetao prof. dr. sc. Gordani Vilović, profesorici Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, stručnjakinji za etiku novinarstva.

'Jako sam razočarana. U jednom me trenutku gospodin premijer podsjetio na neka vremena kada novinari nisu bili poželjni kao sugovornici, na vrijeme iz devedesetih godina. Kao da je novinarku gledao kao neprijatelja. Ostala sam u šoku, jer novinarka uopće nije bila provokativna. Postavljala je pitanja i tražila odgovor, što i je njen posao, a on joj to nije dao za pravo nego joj je uskakao u riječ', kazala je profesorica Vilović.

Novinari ne moraju biti prijatelji, nego im je zadaća da pitaju i propitkuju, da saznaju ono što javnost još ne zna, što sumnja ili što je zanima, a nema koga pitati ili do te osobe ne može doći.

'Nije mi se sviđalo ni kako je sjedio. Sve skupa je to bilo jedno omalovažavanje onih koji rade novinarski posao. Mislila sam da će joj reći - 'Draga gospođo, ne možete mi postavljati takva pitanja.' Ali on mora znati da su novinari zaštitnici nas koji nikada nećemo doći ni blizu da mu postavimo pitanje. Kolegica je postavila takva pitanja, koja zanimaju različite skupine ljudi. Zato je takvim odnosom proizveo masu čudnih osjećaja', objasnila je Vilović.

Prof. dr. sc. Smiljana Leinert-Novosel, također profesorica FPZG-a, analizirala je Milanovićeve rečenice i fraze i isto tako ostala ogorčena. Kaže da mnogo primjera pokazuje da s praksom ljudi postaju bolji u onome što rade, ali premijer nikako da uvježba javne nastupe.

'To je bio još jedan pokušaj da se bude dinamičniji, da se bolje komunicira, ali još uvijek s pozicije nekoga tko je iznad svog sugovornika, potrebe za kontrolom situaciju, upravljanjem intervjuom. To nije bila situacija u kojoj jedna strana postavlja pitanje, drugi odgovara. Ne, nego dominacija i obezvređivanje sugovornika. Rečenice kao 'pokušavam vam to objasniti' – dakle sugovornik kao da ne može shvatiti; 'imamo 19 minuta' – dakle, ima li smisla ovaj razgovor; 'idemo raditi posao' – kao da novinarka upravo ne radi posao. Jedino kada ja nešto kontroliram, onda to ima smisla', tumači profesorica Leinert-Novosel.

Taman kad su gledatelji očekivali da će se nakon svih tih nadglasavanja i odbijanja 'nekonkretnih' tema dogoditi nešto 'konkretno' – opet ćorak.

'Četvrti put vam već ponavljam' – dakle, vi ste nesposobni; 'hoćete li da Vama dam riječ'; 'sadržaj Vas ne zanima' – dakle, ovaj naš razgovor spada u kategoriju štos. Mislim da su nakon toga ljudi ostali začuđeni, ali manje nego inače, jer su već shvatili da je ovakvo ponašanje sve češće. Isprva sam mislila da je to način izbjegavanja komunikacije, ali ne. Isprva je premijer izbjegavao, ali sada mislim da je to bilo nadmetanje, da želi reći gdje je kome mjesto i što ga tko može pitati. Novinarki je bilo nemoguće nositi se s tim i konačno postaviti pitanje', rekla je profesorica Leinert-Novosel, kojoj je najviše zasmetalo to što je premijer neprestano pokušavao dominirati i kontrolirati, što je prije potvrdilo njegov imidž nego iznenadilo.

Premijer je nudio neki 'sadržaj', a kada je imao priliku konačno progovoriti o rebalansu proračuna ili o novom Zakonu o radu, samo je davao kratke i nedorečene odgovore.

U Hrvatskom novinarskom društvu kažu da je komunikacija cijele Vlade s javnošću od početka mandata loša, pa tako i premijerova. Potpredsjednica HND-a Slavica Lukić nedopustivim smatra nepostojanje premijerovih redovnih konferencija za tisak na kojima bi svi novinari akreditirani pri Vladi mogli ravnopravno postavljati pitanja.

'Ne, organizira ih samo povremeno i to samo kad oni imaju nešto za reći. Kao premijer trebao bi redovno organizirati press konferencije kao što je to bilo u mandatu premijera Ivice Račana, kada su i premijer ili resorni ministri bili na raspolaganju. Ivo Sanader zatvorio je tu praksu, osudio novinare na lovljenje izjava ministara pred limuzinama i presjekao komunikaciju između akreditiranih novinara.
Nažalost, ni premijerka Jadranka Kosor ni aktualni premijer nisu promijenili tu pogrešnu praksu. Ispravno bi bilo da redovne press konferencije budu, na primjer, prvi četvrtak u mjesecu i nakon sjednice Vlade da ministri budu pred novinarima', ocjenjuje Lukić.

Slično misli i predsjednik HND-a Zdenko Duka, koji je također naglasio da premijer ne može birati pitanja, nego mora odgovoriti na pitanja koje novinarka postavlja.

'To ni po čemu ne bi smjelo biti sporno, a ako smatra da je važno nešto drugo od onoga što ga se pita onda to može reći i putem konferencija za novinare. Nije bilo umjesno ni ispravljati kolegicu kao da nije u pravu iako je. Onaj sporni zakon stvarno je mijenjan tri puta uredbama, naravno ne doslovno, jer se zakoni ne mijenjaju uredbama, ali stvarno je tako. Čini mi se da je Milanović s vremenom sve nervozniji', upozorio je Duka.

Dvije stvari su dobre, slažu se naši sugovornici. Sanader je zatvorene dijelove Vladinih sjednica držao hermetički zatvorenima, a Milanović novinarima dostavlja dnevni red. 'Sada se ipak može znati o čemu je Vlada raspravljala i kasnije postaviti pitanje kakve su odluke donesene i zašto', kaže Lukić. Profesorica Vilović dodaje da je dobro to što se Vlada intenzivno koristi društvenim mrežama, ali i da treba normalno koristiti sve druge medije, da ne zanemaruje ljude kojima internet i društvene mreže nisu primarni izvor informiranja. Pri tome je odnos prema novinarima najvažniji.

Autor: Kruno Kartus

Povratak