Je li 500 milijuna pitanje od javnog interesa

08.04.2014.

 Žrtva broj jedan je Slavica Lukić iz Jutarnjeg lista, koja spada u najbolju klasu hrvatskog novinarstva i novinarstva kao takvoga. Zagrebački Općinski sud proglasio ju je krivom za »sramoćenje« privatne Poliklinike Medikol i njenih vlasnika.
    Paradoksalno je da je Slavica Lukić osuđena, uz kaznu od 26 tisuća kuna, unatoč tome što je u svim svojim tekstovima o Medikolu iznosila isključivo istinite činjenice.
    No kazneno djelo sramoćenja upravo je tako i definirano – kao implicitni paradoks – pogotovo ako o njemu odlučuju suci koji nisu sasvim doma kad je u pitanju ispravno razumijevanje uloge medija u demokratskom društvu.
    A upravo na jednoga takvoga naletjela je očito novinarka Lukić.
    Sudac Marko Benčić osudio ju je, dakle, jer je utvrdio da su njeni apsolutno istiniti članci o izdašnim tranšama javnog novca, kojima je državni HZZO niz godina financirao Polikliniku Medikol, naškodili časti i ugledu te zdravstvene ustanove. Prema kriterijima tog suca, za objavljivanje svih tih informacija nije postojao opravdani javni interes premda je bila riječ o ugovorima na preko 500 milijuna kuna od 2007. godine do kraja 2013. i o neshvatljivom monopolu na skupe PET/CT pretrage u Hrvatskoj.
    Da je pitala suca Benčića, Slavica Lukić vjerojatno ne bi bila smjela pisati ni o finalu te priče koja nevjerojatno miriše na korupciju. A rasplet je bio taj da je »megauspješna« Poliklinika Medikol prvo razotkrivena kao porezni dužnik sa 25 milijuna kuna duga, a zatim je, krajem 2013., nakon što su gejziri javnog novca presušili, pala u blokadu i zatražila predstečajnu nagodbu.
    No, kao da se to ne događa u zemlji koje je članica EU, nego u nekoj mračnoj despociji, sudac Benčić smatra kako nije bilo ama baš nikakvog razloga da se o svemu tome informira javnost.
    Po njemu je S. Lukić »iz očito neopravdanih razloga« istraživala poslovanje Medikola. Kao otegotnu okolnost uzeo joj je to što su njeni tekstovi o sprezi javnog HZZO-a i privatne poliklinike bili negativno intonirani. A da cirkus bude potpun, u obrazloženju sudac izražava nadu kako će presuda usmjeriti novinarku Lukić da shvati »nedopustivost svoga ponašanja«.
    Naprosto je nemoguće zamisliti kakav bi to bio profil kome bi trebalo dodatno objašnjavati zbog čega je ova presuda toliko apsurdna, a ovakvo kazneno djelo omča oko vrata svakom novinarstvu.
    Pa skoro da nema ništa što se javnosti više tiče nego što je način trošenja javnog novca. Na što bi se to novinari u Hrvatskoj trebali fokusirati ako ništa čega se taknu ne smije imati veze ni sa čijom čašću i ugledom? I smije li se objavljivanje istinitih i društveno relevantnih informacija smatrati djelom protiv časti i ugleda?
    Ključno je, dakle, smjesta ukinuti ovo ruglo od kaznenog djela. Prema kojemu se, pretpostavljam, ne bi smjelo napisati ni to da se njegovom autoru i glavnom zagovaratelju, dekanu Pravnog fakulteta u Osijeku, dr. Igoru Bojaniću, koji studentima predaje o antikorupciji, upravo sudi za kupoprodaju ispita.

Piše: Sanja Modrić

Povratak