SAMO U HRVATSKOJ ODGOVARATI SE MOŽE I ZBOG ISTINE VERBALNI DELIKT na demokratski način

12.04.2014.

Pritišće se one novinare koji otkrivaju korupciju političara, tajkuna, mafije... Zbog toga do sada nisu ukinuli odredbu o
sramoćenju. Suština je klasično zastrašivanje novinara, kaže predsjednik Zbora istraživačkih novinara Hrvoje Zovko

Jedan dio medija koji su obuzeti groznicom profita ili su glasnogovornici, agitatori ili propagandisti grupnih ili političkih
interesnih skupina stavio si je kao 'vrhovno' načelo sramoćenje pojedinaca iz političkog ili javnog života. Tome se mora
stati na kraj – tako je u listopadu 2011. godine, pri raspravi o izmjenama Kaznenog zakona, govorio jedan od HDZ-ovih prvaka
Vladimir Šeks. O Šeksovom utjecaju na hrvatsko pravosuđe na ovom mjestu nećemo trošiti previše riječi. Reći ćemo tek da je
riječ o čovjeku vrlo utjecajnom u ovoj grani državne vlasti. Državna izvještajna agencija s rečene saborske rasprave
prenijela je još i da je Šeks »posebno posebno pozdravio propisivanje kaznenog djela sramoćenja i klevete čime će se, po
njegovom mišljenju, stati na kraj dijelu medija kojima je jedini cilj sramoćenje pojedinaca iz političkog i javnog života«.
    
Navedeni detalj iz saborske rasprave jasno ukazuje da djelo sramoćenja u Kazneni zakon nije uneseno slučajno, odnosno
da mu je intencija bila discipliniranje novinara.

U vrijeme kad je Kazneni zakon mijenjan na čelu Vlade bila je Jadranka Kosor, koja danas smatra da bi odredbu trebalo
preispitati. Namjera je, kaže ona, bila dobra, ali postoji puno razloga da se ta odredba preispita. Kosor je za portal
Forum.tm ustvrdila da kao premijerka nije mogla kontrolirati svaki zarez i svaku odredbu, ali i podsjetila »da su iz radne
skupine koja je radila na ovom zakonu dolazili jako oštri zahtjevi da uđe upravo ova odredba, ali ne s tendencijom za ovakve
slučajeve«.
    
– Ta odredba trebala je omogućiti kažnjavanje onoga tko nekoga javno brutalno osramoti. Rezultat te odredbe ne smije biti
progon novinara ni autocenzura, ustvrdila je za spomenuti medij Jadranka Kosor. Kakva je intencija zakona bila, rekosmo,
može se naći između redaka Šeksove rasprave, a kako je dočekana u praksi pokazao je slučaj novinarke Slavice Lukić, o kojem
smo u ovom prilogu pisali prošle subote. Novinarku je tužila vlasnica poliklinike Medikol, ne zbog iznesenih neistina i
kleveta, nego zbog sramoćenja. Novinarka Lukić o Medikolu je pisala propitujući kako se troši javni novac iz Hrvatskog
zavoda za zdravstveno osiguranje. Njezini novinski tekstovi bili su utemeljeni na činjenicama, odnosno dokumentima, ali
spor je na sudu, u prvostupanjskom postupku izgubila. Sudac Marko Benčić presudio je da novinarka mora platiti kaznu u
iznosu od 26 tisuća kuna. Podvlačimo, pritom sud nije propitivao da li je novinarka napisala istinu ili ne. Za presudu je
bila dovoljna ocjena suca Benčića da novinarka nije radila u javnom interesu.
    

Djela protiv časti

Kako to da pola milijarde kuna državnog novca nije javni interes – to bi valjda znao pojasniti samo sudac Benčić. U
obrazloženju presude on je zaključio da je novinarka polikliniku Medikol »pratila« iz sudu nepoznatih, ali »zasigurno
neopravdanih razloga«. U vrijeme donošenja izmjena Kaznenog zakona Lukić je pratila ovu temu, ali nije mogla niti
pretpostaviti da će se kola slomiti (i) preko njezinih leđa.
    
– Pratila sam donošenje sadašnjeg Kaznenog zakona, a posebno ove glave koje se odnose na djela protiv časti i ugleda. Već
tada sam shvatila da ovo ostavlja ogroman prostor za arbitrarnu procjenu suda što jest, a što nije javni interes. Kad sam
dobila prvu tužbu za sramoćenje osjetila sam se nelagodno i dosta nesigurno, jer imam tužbu čiji je ishod teško predvidjeti
budući da je sve u rukama suca. Bila sam s druge strane mirna, jer sam tekstove o Medikolu temeljila na činjenicama i
smatrala sam da je svakom čitatelju savršeno jasno da je propitivanje načina na koji se troši javni zdravstveni novac u
javnom interesu. Nije mi padalo na pamet da bi nekakvom sucu koji sudi u medijskim sporovima bilo nejasno da je trošenje
javnog zdravstva javni interes. Sama tužba za sramoćenje u startu je izazvala nelagodu, jer riječ je o kaznenom djelu za
koje smo upozoravali da u hrvatski javni prostor vraća verbalni delikt, kaže za naš list Lukić. Ona napominje da tužbe
protiv novinara često imaju funkciju zastrašivanja, odnosno odvraćanja novinara da se bavi nekom temom, što je postojanjem
kaznenog djela sramoćenja u obliku u kojem ga poznaje naš Kazneni zakon dodatno olakšano. Valja napomenuti da niti jedna
zemlja Europske unije nema u Kaznenom zakonu sličnu odredbu, koja omogućuje kažnjavanje novinara bez obzira da li je napisao
istinu ili nije
    

Inicijativa HND-a

– Svi sudionici javne komunikacije sudjeluju u nepotrebnom i suvišnom eksperimentu. Da je bilo razuma u radnoj skupini koja je pisala zakon ne bi danas gubili energiju na to, zaključuje novinarka Lukić. Zakonsku odredbu koja sucu omogućuje da kazni novinara bez obzira da li je napisao istinu ili ne snažno je napalo Hrvatsko novinarsko društvo, koje od resornog ministarstva pravosuđa traži da se Kazneni zakon mijenja, a sporna odredba briše. Sastanak predstavnika Ministarstva pravosuđa i izaslanstva Hrvatskog novinarskog društva na ovu temu dogodio se jučer.
– Izaslanstvo Hrvatskog novinarskog društva predstavnicima ministarstva još jednom je ponovilo inicijativu za rješavanje tog problema, a prvenstveno se govori o brisanju tog kaznenog djela iz Kaznenog zakona. Ministarstvo pravosuđa primilo je na znanje inicijativu HND-a i radna skupina ministarstva pravosuđa tu će inicijativu razmotriti, kao što će razmotriti i potrebu da se zakon uredi kako ga ne bi bilo moguće koristiti za suzbijanje novinarskih sloboda i sloboda javne riječi, informirali su nas iz odjela za odnose s javnošću Ministarstva pravosuđa. Prema podacima iz sudske prakse, na sudovima diljem Hrvatske imali smo 130 tužbi zbog javnog sramoćenja. Oko četrdeset posto tih tužbi riješeno je odbačajem, a doneseno je pet nepravomoćnih i šest pravomoćnih presuda. Pravomoćno do sad nije osuđen niti jedan novinar. U pitanju su uglavnom presude građanima koji su na različite načine javno iznosili podatke o ljudima koje poznaju, a koji nisu u javnom interesu. Kako bilo, radna skupina ministarstva pravosuđa zasigurno će razmatrati problem na koji upozorava Hrvatsko novinarsko društvo, odnosno slučaj novinarke Lukić. Obzirom da će Kazneni zakon biti potrebno uskladiti s direktivama Europske unije koje na snagu stupaju 1. siječnja iduće godine, valja zaključiti da će pri tom »otvaranju« zakona biti mijenjana ili brisana i odredba o sramoćenju. Da je za novinare ova odredba posebno neugodna govori još jedan slučaj.
    

Sramoćenje kolege

Jedan kolumnist Večernjeg lista, naime, tužio je novinara Indexa zbog sramoćenja jer je ovaj napisao tekst u kojem supruga
novinara Večernjeg lista o svom partneru govori kao o obiteljskom zlostavljaču. Na prvi pogled reklo bi se kako javnog
interesa tu ne može biti. Međutim, kolumnist Večernjeg lista snažno je zagovarao stavove udruge U ime obitelji, koja
promiče obiteljske vrijednosti po svojoj mjeri. Između ostalog, novinar Večernjeg lista to je činio i kad je u pitanju bio
referendum kojim je gay osobama onemogućeno pravo na brak. Objavljujući svjedočanstvo supruge, koja o svom mužu – novinaru
Večernjeg lista – govori kao o zlostavljaču, novinar Indexa ukazao je na licemjernost pozicije komentatora koji snažno
propagira stavove bliske onima što ih promovira udruga »U ime obitelji«. Novinar Večernjeg lista, dakle, sam se izložio
mogućnosti da ga netko kritizira da s jedne strane govori, piše i javno se zalaže za jedno, dok kod kuće – kako je tvrdila
njegova supruga – radi nešto sasvim drugo. Javni interes tu je po sudu potpisanog autora nedvojben. Novinar Indexa, valja
naglasiti, nije optužen da je napisao laži, nego da je osramotio kolegu. Novinar Indexa sad strepi hoće li mu sud uništiti
dvije do tri godine života, a upravo to se događa u slučajevima kad novinarima sud odreže kaznu u iznosu od nekoliko
desetaka tisuća kuna. O kaznenom djelu sramoćenja razgovarali smo, također, i s odvjetnicom Vesnom Alaburić. Riječ je o
stručnjakinji za medijsko pravo, koja je, uzgred napominjemo, na sudu od optužbe za sramoćenje branila novinarku Slavicu
Lukić. Vesnu Alaburić pitali smo da li je sucima i sutkinjama trebalo ostaviti da procjenjuju postoji li u određenoj
novinarskoj priči javni interes.
– U svakom postupku protiv novinara i medija jedno od važnih pitanja jest postojanje javnog interesa i suci svakako moraju
voditi računa i o tom pitanju. Propisi, međutim, moraju jasno razlikovati osobni i obiteljski život, odnosno privatnost, od
niza drugih tema koje možemo definirati samo negativnim pojmom ne-privatnosti. Razlog je vrlo jednostavan. Za privatnost
vrijedi pravilo potpune zaštite, osim ako postoji opravdani javni interes za objavljivanje informacije o nečijem privatnom
životu, odnosno ako netko svojim ponašanjem i postupcima provocira pažnju javnosti. Za teme ne-privatnosti vrijedi obratno
pravilo zato što se postojanje javnog interesa pretpostavlja. Granica slobode izražavanja o temama iz ne-privatnosti jesu
istina ili osnovani razlog da se povjeruje u istinitost tvrdnje, postupanje u dobroj vjeri i u skladu s pravilima
novinarske profesije, odgovara odvjetnica. Kazneno djelo sramoćenja, smatra Alaburić, »svakako treba ukinuti«.
    
Privatnost i ne-privatnost

– Zakonodavac je ukinuo odredbe ranijeg Kaznenog zakona koji su štitili privatnost, pa je odredbom o sramoćenju pomiješao
privatnost i ne-privatnost. Rezultat je zakon po kojem novinar može biti kažnjen i ako govori istinu o temi koja se ne
odnosi na privatnost. Istina je za novinara apsolutna obrana i zakon mora poštovati ovo temeljno načelo medijskoga prava.
Govorim, naravno, o temama iz ne-privatnosti, kaže sugovornica. Odvjetnica na koncu zaključuje da je, koliko je njoj poznato,
»u vrijeme rada na novom kaznenom zakonu postojala je politička volja, ali i volja u pravosudnim i stručnim krugovima, da
se olakša progon i kažnjavanje novinara«.
– Dotad važeći kazneni zakon sadržavao je, naime, odredbu po kojoj je netko mogao biti osuđen za klevetu ako je postupao
samo sa ciljem da škodi časti i ugledu. To je bilo gotovo nemoguće dokazati, pa je posljedica bila faktička dekriminalizacija, pad broja tužbi i povećanje broja oslobađajućih presuda. Tragajući za rješenjem koje bi olakšalo kažnjavanje novinara, pisci zakona su pronašli jednu odredbu u švicarskom kaznenom zakonu i naprosto je prepisali. Slično rješenje doista ne postoji ni u jednoj drugoj zemlji. Iskreno vjerujem da uskoro neće postojati ni u našem pravnom sustavu, pa ćemo se i u tom pogledu uskladiti sa zakonodavstvom Europske unije, zaključuje Vesna Alaburić.

Za ukidanje sporne zakonske odredbe snažno se zalaže i predsjednik Zbora istraživačkih novinara Hrvoje Zovko, koji
smatra da se u predmetnom problemu, između ostalog, radi o pritisku na istraživačke novinare.
– Dakle, pritišće se one novinare koji otkrivaju korupciju političara, tajkuna, mafije... Naravno da nikom ne odgovara da se
takve teme otvaraju i da se o njima piše. Zbog toga do sada nisu ukinuli odredbu o sramoćenju. Ta priča što je prodaje
Ministarstvo pravosuđa, da će oni vidjeti kako se to provodi u praksi, neprihvatljiva je. Već sad se vidi da se to može
zloupotrebljavati. Suština cijele priče je klasično zastrašivanje novinara, ističe Zovko. O sudskoj praksi nakon izmjena
Kaznenog zakona prvi je u Hrvatskoj pisao portal H-alter, čiji urednik Toni Gabrić za kraj ističe najvažnije: »Problem je
da se pri ovakvom Kaznenom zakonu može odgovarati i kad napišeš istinu. To direktno onemogućava novinarstvo, a pogotovo
istraživačko novinarstvo. Taj članak zakona bitno je ukinuti i zato je bitno politizirati ovu priču, odnosno napraviti od
nje političko pitanje.«

Piše: Ladislav Tomičić

Povratak