JAVNI INTERES TRADICIONALNO JE U HRVATSKOJ NA VELIKOJ KUŠNJI KAD SUCI I POLITIČARI pobrkaju privatno i javno

19.04.2014.

Tobožnje nedoumice o javnom interesu prilično su uočljive u vodstvima najjačih političkih stranaka koje vole prepustiti
sudstvu da raščišćava njihove ljudske i stranačke dileme o političarima koji su javni interes zamijenili privatnim

Presuda suca Općinskog suda u Zagrebu Marka Benčića novinarki Jutarnjeg lista Slavici Lukić zbog »sramoćenja« privatne
poliklinike Medikol uznemirila je istraživačke novinare i značajan dio javnosti jer je bjelodano da su moguće
»najkreativnije« sudačke interpretacije o tome što, po njima, zapravo nije javni interes.

Sudac Benčić je u interpretaciji ove presude isključio mogućnost da je opravdani javni interes novinarsko zanimanje za
dotok pola milijarde kuna HZZO-a, dakle javnog novca, u tu poznatu zagrebačku polikliniku od 2007. do kraja 2013. godine.
Jer, po mišljenju suda »nema razloga da ona (Slavica Lukić, o.a.) već duže vrijeme piše, ali po mišljenju suda negativno
upravo o privatnom tužitelju, uz činjenicu da privatni tužitelj nije jedina i jedna od malo takvih ustanova RH, pa je
jedino razumno obrazloženje zašto okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja očito neki sudu
nepoznati, ali svakako neopravdani razlog«.

Sudac je osporio i istinitost onoga što je novinarka indirektno navodila u tekstovima da je poliklinika Medikol »nestabilna
i nesređena« iako je naravno morao znati da su krajem 2013. računi Medikola blokirani a njezini su vlasnici u siječnju
zatražili predstečajnu nagodbu. Osporio je istinitost, ali i da nije, opet bi presudio kako je presudio jer on u priči o
Medikolu ne vidi - javni interes. Zašto ga ne vidi to je, da parafraziramo suca Benčića - neki nepoznati ali svakako
neopravdani razlog.

Što je u ovom podijeljenom i korumpiranom ili barem postkorumpiranom našem, hrvatskom društvu javni interes? Istina je,
kako bi ono rekao Damir Polančec, voda duboka pa su tako i za različite suce različite subjektivne istine o javnom interesu. Ipak, nije sve to tako nestalno, javni interes su proklamirane društvene vrijednosti.
   
Na pola priče

Mediji su najzanimljiviji jer se najviše putem njih oblikuje javnost a različite odredbe medijskih zakona navode javni
interes kao ključni novinarski putokaz.

Taj je putokaz vodio i novinara Slobodne Dalmacije Vladimira Matijanića kad je u dva teksta u ondašnjem Feral Tribuneu 2005. godine iskomentirao presudu splitskog suca Roberta Pešutića koji je sudski oslobodio krivnje ondašnjeg saborskog zastupnika i predsjednika HSP-a Antu Đapića, optuženog da je prepisao znanstveni rad kojim je magistrirao. Matijanić je i otkrio tu aferu Đapićevog lažnog magisterija. Splitski fakultet je Đapiću oduzeo titulu, ali je Pešutić odvagnuo i ocijenio da je prepisivanje znanstvenih radova uobičajena praksa na hrvatskim sveučilištima a kad ga je Matijanić u dva teksta ismijavao zbog toga, sudac je tužio novinara da mu je okrnjio ugled i čast i nakon nekoliko suđenja dobio tužbu. Pešutiću se sada na riječkom sudu sudi zbog zloupotrebe položaja i primanja mita a to možda objašnjava i zašto je tako presudio u Đapićevom slučaju. Ali taj javni interes koji je Matijanić htio iskazati kad je prokazao prepisivačinu dobro poznatog političara koji je više od 20 godina ili zastupnik ili predsjednik stranke ili i jedno i drugo, i kad se jako čudio Pešutićevoj odluci - nije bio dovoljno jak alibi da ga Pešutićevi
kolege (valjda zbog zaštite sudačkog ceha) ne lupe po džepu.

Američki zviždač Eduard Snowden koji je u azilu u Rusiji, nesumnjivo je formalno počinio kazneno djelo kada je različitim
najuglednijim svjetskim novinama predao tisuće stranica dokumenata o vrlo širokoj špijunaži koju je provodila američka
obavještajna služba NSA, a za koju je Snowden bio radio. Sveučilište Columbia u New Yorku dodijelilo je ovih dana novinarski
prestižnu Pulitzerovu nagradu listovima The Guardian i The Washington Post u kategoriji »novinarstvo u službi javnosti«
(public service in journalism). Premda se Pulitzerova nagrada dodjeljuje u čak 20 kategorija, ova za novinarstvo »u službi
javnosti« računa se najznačajnijom jer osim novčanog iznosa od 10.000 dolara dobiva i zlatnu medalju.
   
Bez promišljanja

Loše novinarstvo zaobilazi javni interes. Ono hvata samo površinu, prati samo osnovnu priču, daje mikrofon u ruke različitim
akterima ali bez osmišljenog scenarija, ne istražuje duboko, staje na pola priče, ne prati do kraja. Posljedice utjecaja
nekvalitetnog novinarstva su gušenje svakog kritičkog mišljenja o stvarnosti a onda nema promišljanja i zbora niti o onome
što nas očekuje u neposrednoj budućnosti.

Jedan mali primjer, kad iznimno ugledni britanski časopis The Economist napiše da je hrvatska ekonomija među deset najgorih
na svijetu, onda nije dobro kad premijer to olako pomete pod tepih pa kaže da će se The Economist prevariti kao što se prije
12 godina prevario u slučaju njemačke industrije.
    
Od medija koji rade za javno dobro i žele ukazati na ono što je stvarni javni interes ovog društva, očekuje se da otvaraju
vrlo otvorene rasprave i u stručnoj javnosti o tome gdje je sada u ekonomskom smislu zaista pozicionirana Hrvatska i koji
su konkretni izlazi iz ove vrlo teške situacije.

Naravno, nije javni interes jedino u fokusu javnih medija ili javnih servisa ili pak neprofitnih medija, nego su tu i
privatni tzv. mainstream mediji koji uostalom i imaju daleko najznačajniji utjecaj u javnosti.
    
Za promociju javnog interesa potrebna je značajna i intelektualna i stručna i šira javnost koja i »ispravlja« i nadzire
dnevnu politiku i tako djelomično preuzima izvjesnu odgovornost za smjer kojim društvo ide.

Tobožnje nedoumice u vezi toga što je javni interes prilično su uočljive u vodstvima najjačih političkih stranaka koje vole
prepustiti sudstvu da sudskim pravorijekom raščiste njihove ljudske i stranačke dileme o političarima koji su, izgleda,
javni interes zapravo zamijenili svojim privatnim interesom. Ali, nije čak ni sudska presuda kod nas dostatna za ostavku
političara. Apsurdno je da ne možete raditi iole odgovorniji posao ako ste prethodno bili kažnjavani, ali, na primjer,
gradonačelnici to mogu bez problema.
    
U javni interes se naravno s razlogom upliće ono što jednim zovu »domoljubljem« a drugi sustavom dobro štićenih osobnih
sloboda i ljudskih prava, jednakim šansama za sve i vladavinom pravne države. Sve je to kod nas još u previranjima ali
polako svi mi ipak počinjemo shvaćati što bi to mogao i morao biti javni interes.  

KAZNENI ZAKON TREBA IZMJENU
   
Nema definicije javnog interesa u Kaznenom zakonu. Javni interes je pravni standard, dakle, nije pravni pojam koji bi bio
točno određen. To su tzv. neodređene vrijednosti u Kaznenom zakonu. Čim je to neodređena vrijednost, to znači da je u
sudskoj praksi teško postići jedinstvenost, kaže nam ugledni odvjetnik Veljko Miljević.

– Sudska praksa u kojoj nema obaveznih mišljenja višeg suda a nemamo precedentni sustav, nego je svaki sudac neovisan i
samostalan u svom radu, u njoj je nemoguće izbjeći da jedan neodređeni pravni pojam jedan sudac tumači na jedan, a drugi
sudac na drugi način. Ne može to biti bitno drukčije tumačenje, ali može što se tiče shvaćanja opsega pojma javnog interesa.
    
Miljević kaže da je pogotovo to slučaj sa sramoćenjem koje je kao novo kazneno djelo uneseno u Kazneni zakon koji je došao
na snagu 1. siječnja 2013. Za uvredu je jasno, ona se ne može pravdati novinarskom i medijskom slobodom, teško je nekoga
uvjeriti da je uvreda bila nužna. Za klevetu je isto tako dosta jasno, kaže Miljević, to je iznošenje neistinitih tvrdnji.
I kod klevete postoje razlozi isključenja protupravnosti, moglo bi se pozivati na javni interes a i na to da je čovjek bio
uvjeren da prenosi istinu. Ali je kod sramoćenja potpuno novi element - da je informacija istinita ali da onaj koji to
iznosi sramoti osobu.
    
Kaže Miljević da se čudi da u Saboru nije bilo potrebne opozicije da spriječi donošenje takve odredbe a bilo je i puno
vremena za novu vlast da to učini do 1. siječnja 2013. godine. Godinu i nekoliko mjeseci. Tada je Vesna Alaburić u dva
članka upozorila na moguće dileme u primjeni te norme i da će tu biti svašta. Prije svega, na pitanje javnog interesa i na
to preteže li on u objavi informacije, jer onda sramoćenja - nema. Trebalo bi napisati jedan dobar prijedlog za izmjenu tog
zakona, govori Miljević.

Piše: Zdenko Duka

Povratak