Privatnost nije ispred demokracije

03.05.2014.

Turudićeva se izjava naprosto mora interpetirati kao tvrdnja da se nitko ne bi bunio protiv sporne odredbe da je njome pogođena nižerangirana novinarka nekog manje važnog medija.
No, to je potpuno pogrešno.

Ovdje se ne radi jedino o Slavici Lukić, Jutarnjem listu i Europapress Holdingu.

Ovdje se radi o obrani nekih od najvažnijih načela na kojima bi trebalo počivati naše društvo.

Podsjetimo, gospođa Lukić osuđena je zbog niza potpuno točnih članaka o poslovnim odnosima države i tvrtke Medikol.

Sudac je u presudi ustvrdio kako ne postoji javni interes, pa se, eto, radi o sramoćenju.

Posve je razumljivo da javni interes postoji u bilo kakvom poslu koji je povezan s državom, no svaki sudac u svojoj presudi tu očiglednu činjenicu može ignorirati zato jer se ona ne može normativno propisati.

Određivanje postojanja i razine javnog interesa gotovo nužno ulazi u sferu slobodnog sudačkog uvjerenja, kako bi se to reklo u nogometu (koje, zapravo, nogometnim sucima omogućuje da ne sviraju očigledne jedanaesterce i da izmišljaju nepostojeće jedanaesterce).

Budući da se u slučaju odredbe o sramoćenju radi o slobodi govora i o slobodi medija, dakle o samim temeljima liberalnih parlamentarnih demokracija, potpuno je neprihvatljivo osnovne vrijednosti našeg društva dovoditi u zonu slobodnog sudačkog uvjerenja, kao što sadašnja zakonska rješenja omogućuju, u što smo se, nažalost, uvjerili na primjeru kolegice Lukić.

Kada su Ivica Račan i Dražen Budiša prije skoro 15 godina preuzimali vlast od Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice, sloboda govora i sloboda medija predstavljale su neke od njihovih glavnih prioriteta.

I uistinu, u samo godinu dana Hrvatska je napravila veći kvalitativni pomak u medijskim slobodama nego u svih deset godina Tuđmanove vladavine.

Potpuno je apsurdno, politički pogrešno i vrijednosno i svjetonazorski apsurdno da lijevo-liberalna Vlada, koja se u protekle dvije godine uspjela izboriti za niz zakonskih i političkih unapređenja u širokom području ljudskih prava, sada pristaje na ugrožavanje slobode govora i slobode medija.

Poslije skandalozne presude protiv gospođe Lukić, Vlada je trebala odmah reagirati te predložiti promjene spornih zakonskih odredbi.

Nažalost, unatrag nekoliko tjedana stekao se dojam da je Vlada krajnje neodlučna kako postupiti da se spriječe slične takve presude.

Represija prema medijima

Vlada je, čini se, zahvaćena snažnom protumedijskom atmosferom, koja se na Zapadu stvara već dugo godina, a koja je kulminirala skandalima s novinama Ruperta Murdocha, koje su prisluškivale pola Engleske, potplaćivale policajce te se ponašale potpuno amoralno.

No, skandal s pokojnim tabloidom The News of the World, u koji su uključeni najbliži Murdochovi suradnici, tek je pjena na valu represivnog odnosa prema medijima, koji se proteže još od američkog pritvaranja grupe novinara koji su odbili odati izvore (što se dogodilo prije šest ili sedam godina), preko famoznog britanskog sudskog turizma (britanski je zakon o kleveti izrazito nepovoljan za tuženika, a povoljan za tužitelje, pa mnogi celebrityji za mjesto suđenja biraju London) pa sve do pritisaka kojima se pokušalo spriječiti objavljivanje tajnih materijala Edwarda Snowdena.

Kada je, pak, riječ o stanju u Hrvatskoj, uopće nije sporno da se dio naših medija intenzivno bavi namjernim sramoćenjem i klevetanjem, uglavnom svojih političkih i ideoloških protivnika.

Dominantna međunarodna klima, gdje se već desetak godina sve snažnije govori o potrebi zaštite privatnosti, i neprofesionalno divljanje dijela domaće medijske scene stvorili su krajnje nepovjerljivo raspoloženje prema medijima u Hrvatskoj, što je dovelo do odredbe o sramoćenju i do njene gotovo zakonite zloporabe u slučaju Slavice Lukić (takva atmosfera, doduše, dovodi i do neobično smiješnih ekscesa poput apela Slavena Letice da Državno odvjetništvo tuži našeg kolumnista Antu Tomića jer je navodno izvijeđao hrvatske iseljenike).

Zaštita privatnosti jest važna.

No, zaštita privatnosti ne može biti važnija od demokracije, a demokracija ne može postojati bez slobodnih medija.

U situaciji u kojoj medijima i novinarima prijete kazne poput ove izrečene gospođi Lukić sloboda medija ozbiljno je i teško kompromitirana.

Dapače, sloboda medija uopće ne može postojati dok je moguće da bilo tko bude osuđen zbog iznošenja potpuno istinitih podataka, kao što se to dogodilo Slavici Lukić.

Stoga je neophodno da vladajuća većina što žurnije donese takvo zakonsko rješenje koje neće dopustiti osuđujuću presudu u slučaju objavljivanja točnih podataka. To je, naprosto, conditio sine qua non ne samo daljnjeg razvoja medija u Hrvatskoj, nego i postojanja elementarnih uvjeta za normalno komuniciranje u društvu.

Hrvatsko društvo ne smije se dovesti u situaciju da kažnjava istinu, kao u slučaju presude protiv Slavice Lukić.

Republika Hrvatska relativno je normalna zemlja, koja i goleme ekonomske i socijalne probleme, kao i sve snažniju svjetonazorsku podijeljenost podnosi stoički i zamalo nekonfliktno.

Kompromitiranje zemlje

Hrvatska tako pokazuje svoju unutarnju političku stabilnost, ali i demokratski potencijal: građani vjeruju da se vlast mijenja isključivo na izborima i da se na vlast ipak može utjecati i kroz institucije, a ne demonstracijama. Ovdje, usput govoreći, nema puno smisla razrađivati tezu kako su hrvatski građani trenutno odveć malodušni da bi prosvjedovali: Hrvati, zapravo, nikada u ove 23 godine nisu masovno prosvjedovali, osim Hvidrinih, crkvenih i HDZ-ovih demonstracija 2001. godine, koje su se rasplinule nedugo poslije mitinga na splitskoj Rivi.

Javnost jest jedna od ključnih institucija demokratskog poretka.

Ako što prije ne ukine sramotnu odredbu o sramoćenju, koja omogućuje da novinar bude osuđen zbog toga što piše nespornu činjeničnu istinu, sadašnja, uvjereno liberalna vlast ugrozit će, dakle, jednu od bitnih institucija demokratskog poretka.

Da ne govorimo o međunarodnom kompromitiranju naše zemlje, koja bi, već i na temelju presude protiv gospođe Lukić, na idućoj tablici Freedom Housea mogla završiti ne samo iza Srbije (što, realno govoreći, nije stvarno stanje stvari), nego i iza Makedonije: Hrvatsku se, kao članicu Europske unije, znači “slobodnog svijeta”, neizbježno ocjenjuje strožim kriterijima.

Nasuprot takvoj, krajnje neugodnoj mogućnosti, prirodno je da se Hrvatska nametne kao regionalni lider u svim ključnim demokratskim vrijednostima, među kojima, ponovimo, stožerno mjesto zauzimaju sloboda govora, sloboda medija i sloboda javnog komuniciranja.

Piše: Davor Butković

Povratak