Keks i slobode

10.05.2014.

Prije neki dan dvojica respektabilnih američkih novinara, poznatih po objavljivanju istina koje se vide vlastitim golim očima, ma šta ko o tome mislio, objavili su u glasovitom New York Timesu odličnu reportažu iz istočne Ukrajine. Za većinu naših biltena koji su »na liniji«, doista čudan tekst. Naslov je »Iza maski u Ukrajini, mnoga lica pobune«. Zapravo, priča je s barikada proruskih opozicionara koji »ruše demokratsku Ukrajinu«, kako većina svjetskih medija uglas kazuje, a tzv. slobodni svijet unaokolo već je sve pročitao i presudio tragom tog kazivanja. Zna se, »teroristi« sa barikada djeluju u ime i za račun nove/stare ruske imperije. Carske i komunističke, zajedno. Reportaža Amerikanaca je zato »čudna« jer je korektna, poziva se na svjedoke, razjašnjava koješta što nije kazano u velikoj većini drugih medija, ne presuđuje ni unaprijed ni unazad ali nagoni na razmišljanje o mnogo čemu što, kako nam se čini, mi već pouzdano znamo, o tome tamo.
    Na jednom mjestu, američki novinari kažu da je tamošnji »rat zamagljen nadmetanjem tvrdnji s obje strane«. I to je sasvim tačno. Šta je tu, onda, novo i vrijedno pomena. Pa to da mi na ovim stranama, za razliku od pravih novinara, evo pa bezmalo unisono znamo da magle pristižu samo sa jedne strane, one ruske. Sve je drugo čisto, jasno i bez ikakvih magli. Baš kako piše minule subote u velikoj dnevnoj novini u Hrvatskoj istaknuti dirigirani genije, spreman da objasni sve što ne znamo o bezbrojnim bjelosvjetskim temama, baš onako definitivno i bespogovorno, kao da je o vinu i trpezi riječ: »...novoimperijalistička politika Vladimira Putina...je dovela do novog hladnog rata.« U sridu, nema šta. Pa onda bezmalo diplomatski i lucidno, i naravno spasiteljski, mirnodopski i nadasve ideološki ispravno nudi konačno rješenje: »Eliminacija Vladimira Putina s političke scene prioritetni je zadatak Zapada...« Ili : »...Kako znamo i iz našeg iskustva, poslije međunacionalnih pokolja više nema povratka mirnom rješenju...!
    Načitao sam se ovakvih definitivnih »zaključaka« minulih mjeseci i godina sijaset. I vidim, svi oni, ma kakvi bili i ma koliko ih prihvatali ili osporavali, potpuno su dokinuli svako propitivanje, pa čak i puko, elementarno pominjanje i upoznavanje sa drugom stranom magli koju konstatiraju s ogromnim profesionalnim razlogom ona dvojica reportera iz New York Timesa. I tu je bit svega, među nama sa ove strane, koji nismo direktno umočili prste u ukrajinsku, i druge aktuelne svjetske drame: Pokupili smo, čast rijetkima koji nisu, samo jednu stranu priče, jednu vrstu argumenata, jedan koncept promišljanja svijeta, jedan nalog kako da mislimo, jedan okvir u kojem treba slušati, osjećati i sutra, ako i kad zatreba - djelovati. Pokušaj da se iz tog okvira izađe postao je disidentstvo, skretanje, izdaja i nepodobnost. U odnosu na vremena u kojima živimo i slobode u koje se zaklinjeno, to je čak i mnogo gore od izopćavanja nekad, kada je magla sa samo jedne strane bila dio mentalnog sklopa i kolektivnog naloga. Kojeg se danas gade lideri novog, »demokratskog jednoumlja«.     
    Propitivati realnost Ukrajine i pozadinu Mejdana, geostrategiju i interese imperija, »posebnosti« jednih i prava drugih, sumnjati i ne daj bože ne vjerovati u istine mainstream medija, znači izdati, biti za totalitarizam i protiv globalnih ljudskih prava. Jer, svi smo pod kontrolom sistema u kojem ono drugo ne postoji. Pa kad procuri sa strane disonantna priča o Ukrajini, Siriji, Libiji itd., argument ili tek pitanje temeljem logike ili puke znatiželje, iznenađenje je ogromno. Posebno, ako je »procurilo« iz zemalja i iz izvora koji su, kako je poznato, neupitno i unisono na strani istina kojima se mora vjerovati bez ostatka.
    Evo, zato, zanimljivog primjera, nekom možda i šaljivog, o našim široko rasprostranjenim zabludama i jednoj, uvijek samo jednoj istini o svijetu o kojem, eto, »znamo sve što treba znati«. Riječ je također o novinskom tekstu, objavljenom ovih dana u profesionalno uzornom britanskom »The Guardianu«. Radi se o novinama koje, uglavnom, čuvaju one sjajne standarde zanata pa tako i dignitet svojih čitalaca. Takvih se novina mi skoro više i ne bi sjećali da nema prerijetkih ali časnih izuzetaka. Autor teksta je Neil Clarc, kolumnista, pisac, bloger, saradnik nerijetko i u »Morning Staru«, »Daily Expressu«, »Sunday Expressu«. Pojavljuje se kao ekspert i na britanskoj televiziji, na BBC-u, Sky News-u i itd. Naslov njegovog teksta je »Zašto Nuland i McCain ne dijele keks demonstrantima u Rimu, Parizu i Madridu«.
    Tekst glasi:
    Potpunio sam zbunjen. Prije nekoliko nedjelja nama na Zapadu su govorili – kada su neki ljudi zauzeli vladine zgrade u Ukrajini – da je to dobro. Potpuno sam zbunjen. Ti se ljudi, govorili su nam naši politički prvaci i komentatori vodećih medija, »bore za demokraciju«. Vlada SAD upozorila je ukrajinske vlasti da ne koriste silu protiv tih »demokratskih demonstranata«, čak i ako su, kao što smo vidjeli, neki od njih neonacisti koji na policiju bacaju »Molotovljeve koktele« i druge predmete, ruše spomenike i pale zgrade. A sada, nakon samo nekoliko nedjelja, govore nam da ljudi koji su zauzeli vladine zgrade u Ukrajini nisu nikakvi »demokratski demonstranti« već »teroristi« ili »bojovnici«.
    Zašto je zauzimati vladine zgrade u Ukrajini u januaru bilo dobro, a u aprilu postalo veoma loše? Zašto je primjena sile od strane vlasti protiv demonstranata bila potpuno neprihvatljiva u januaru, a prihvatljiva sada? Ponovit ću: Zbunjen sam. Hoće li mi neko objasniti?     
    Zimus su antivladine demonstrante u Ukrajini posjetili neki istaknuti zapadni političari, među kojima su bili senator John McCain i Victoria Nuland iz State Departmenta, koja je demonstrantima dijelila keks. U posljednjih nekoliko nedjelja u mnogim zemljama Zapadne Evrope održani su veliki antivladini protesti. Ali oni nisu dobili takvu podršku ni od tih persona, ni od komentatora vodećih zapadnih medija. Demonstranti nisu dobili ni besplatan keks od funkcionera iz SAD. Valjda bi McCain i Nuland, da tako vole antivladine ulične proteste u Evropi i da vide u njima istinsku »demokraciju«, iskazali solidarnost i sa demonstrantima u Madridu, Rimu, Atini i Parizu? Zbunjen sam. Hoće li mi neko objasniti?
    Prije nekoliko nedjelja gledao sam intervju s državnim sekretarom SAD Johnom Carryjem. On je izjavio: »Ne može se tek tako upadati u drugu zemlju pod izmišljenim izgovorom da bi se branili svoji interesi«. Ali sjećam se, kako mi se čini, da su u posljednjih dvadeset godina SAD postupale upravo tako. Možda sam zaboravio izjave da Irak posjeduje oružje za masovno uništavanje. Možda sam 2002. i početkom 2003. sanjao da su se političari i eksperti-neokonzervativci svakodnevno pojavljivali na televiziji da kažu nama, običnim smrtnicima, da treba da ratujemo s Irakom zbog opasnosti od Sadamovog smrtnosnog arsenala?
    Zašto je demokratsko glasanje na Krimu o ponovnom ujedinjenju sa Rusijom lošije od žestokog, krvavog upada u Irak – upada uslijed kojeg je poginulo oko milion ljudi ? Zbunjen sam. Hoće li mi neko objasniti ?
    Osim ovoga, zapadni političari i medijski »stručnjaci« s ozbiljnim izrazom lica govorili su nam da je krimski referendum nevažeći zato što je održan u uslovima »vojne okupacije«. Ali, upravo sam gledao reportaže o izborima u Afganistanu koji se održavaju u uslovima vojne okupacije. Zapadni funkcioneri, kao što je šef NATO Anders Fogh Rasmussen, hvalili su ih kao »istorijski trenutak za Afganistan« i veliki uspjeh »demokracije«. Zašto se glasanje na Krimu otpisuje, a izbori u Afganistanu veličaju? Zbunjen sam. Hoće li mi neko objasniti ?     
    I Sirija veoma zbunjuje. Nama su govorili i govore da grupe radikalnih islamista predstavljaju najveću opasnost za svijet, bezbjednost i naš »način života« na Zapadu. Da Al Qaida i slične grupe treba da budu uništene, da protiv njih treba voditi neprestani »rat protiv terora«. Međutim, u Siriji su naši lideri stali na stranu tih radikalnih grupa u njihovom ratu protiv sekularne vlade koja poštuje prava vjerskih manjina, između ostalih i kršćana. Kada bombe Al Qaede i njenih saveznika eksplodiraju u Siriji i ginu nevini ljudi, naši lideri to ne osuđuju. Oni osuđuju samo sekularnu sirijsku vladu koja se bori protiv radikalnih islamista, a čiji pad očajnički priželjkuju naši lideri i komentatori vodećih medija. Zbunjen sam. Hoće li mi neko objasniti ?
    A tu su još i prava homoseksualaca. Nama govore da je Rusija jako loša i zaostala zemlja zato što je donijela zakon koji zabranjuje propagiranje homoseksualizma među maloljetnicima. Međutim, naši lideri, koji su zbog tog zakona bojkotirali Zimsku olimpijadu u Sočiju, posjećuju zemlje Perzijskog zaljeva gdje homoseksualce šalju u zatvor i mogu ih osuđivati na smrtnu kaznu. I oni toplo pozdravljaju lokalne vladare, ne pominjući prava homoseksualaca. A valjda su zatvor ili smrtna kazna nešto mnogo lošije nego zakon koji zabranjuje propagiranje homoseksualizma među maloljetnicima? Zbunjen sam. Hoće li mi neko objasniti ?
    U mnogobrojnim novinskim člancima nam govore da je mađarska ultranacionalistička partija Jobbic jako loša. Njen uspon izaziva veliku zabrinutost, iako ta partija nije u Vladi i teško da će tamo doći. Ipak, u Ukrajini se neonacisti i ultranacionalisti nalaze na funkcijama u Vladi koju naši zapadni lideri s entuzijazmom podržavaju. U februaru su neonacisti i ultranacionalisti odigrali ključnu ulogu u svrgavanju demokratski izabrane Vlade Ukrajine, u »revoluciji« koju je pozdravio Zapad. Zašto su ultranacionalisti i ultradesničarske grupe nedopustive u Mađarskoj, a dopustive i pozdravljene u Ukrajini? Zbunjen sam. Hoće li mi neko objasniti?     
    Nama kažu da je Rusija agresivna imperijalistička država i da se NATO brine o suprotstavljanju ruskoj »prijetnji«. Ali, prije neki dan sam pogledao na kartu: Vidio sam da se Rusija graniči ili se nalazi blizu mnoštva zemalja NATO vojne alijanse na čijem se čelu nalazi SAD, i čije su članice u posljednjih petnaest godina bombardovale i napadale mnogo zemalja. Ali, nisam vidio nijednu zemlju pored Amerike koja se nalazi u ruskoj vojnoj alijansi, nisam vidio ruske vojne baze ili rakete u zemljama koje se graniče sa SAD ili su blizu njih. I uprkos tome nam kažu da je »agresor« Rusija. Zbunjen sam. Hoće li mi neko objasniti ?
    Eto tako piše u britanskom »The Guardianu«. Mada sam siguran da Neil Clarc zna odgovore na sva svoja pitanja, i nije zbunjen. Ali postavlja pitanja i otvara oči čitaocima jer ni on ni njegove novine, kao i sve više ljudi na svijetu ne pristaju da budu ovce kupovane besplatnim keksom. Hoće ti ljudi da znaju istinu mada i ne znaju mnogo o tome ko je, recimo, Victoria Nuland (sjećate se nedavno njenog »Fuck The EU!«) ili ko joj je suprug, žestoki neokonzervativac i strateg »ukrajinske revolucije«. Ne znaju ni o ogromnim interesnim, političkim i ideološkim storijama i zavjerama, vojnim interesima, korporativnim terorima, legijama desničara i mafijama intervencionista koje u šaci drže gomile jadnih politčara-poslušnika širom svijeta, o teorijama »sile kao diplomatskog rješenja«, o razornoj i još uvijek dominantnoj politici Wolfowitza itd. Hoće da znaju i da barem tako budu slobodni. A pojedinci i grupe u medijima koji drže do sebe i opiru se pokoravanju uma, pokušavaju da odgovore »zbunjenima« braneći time i smisao vlastitog bitisanja i opredjeljenja. Često, po cijenu – neka košta šta košta.
    U tome je, eto, razlika između društava i pojedinaca što žele slobodu, i mnogih u nas. U pravu na istinu, na izbor, u potrebi da znaju i da mogu i smiju pitati. A do pravih odgovora ne dolazi se podmićivanjem keksima. Njima se može kupiti samo šutnja i neznanje kao ropstvo, a ne istina i pravo na nju, kao sloboda. Bahati i zaljubljeni u držanje robova, u to neće da vjeruju, kao ni njihovi podanici za jednokratnu upotrebu.

Piše Zlatko Dizdarević

Povratak