Osramoti me nježno

17.06.2014.

Pozicija moći čovjeku nudi komociju da svijet podređuje sebi. Tako i naši političari, s koje god pozicijsko-opozicijske strane bili, vole samima sebi namjestiti kakav dobar zakončić. Najbolje se to prezentira u najavljenim promjenama Kaznenog zakona, pogotovo onom djelu koji se tiče sramoćenja.

   Prilikom prvog uvrštavanja sramoćenja u Kazneni zakon, HDZ-ov pravnički mastermind Vladimir Šeks hodao je po Saboru i novinarima samozadovoljno objašnjavao kako sad više neće moći pisati što god budu htjeli. Prošle su godine, stupidnost uvrštavanja nečega što u svojoj srži nije kazneno djelo u Kazneni zakon je nekako zaboravljena. A onda su počele pristizati presude. Gdje je sve ono loše isplivalo na površinu.

   Pustimo sad malo po strani bizarnosti presuda, u kojima se objašnjavalo kako brutalno izvlačenje pola milijarde kuna iz proračuna nije nikakav javni interes. Pogledajmo malo reakciju danas vladajućih, koji su bili u opoziciji kad su veliki umovi smislili stavljanje sramoćenja u Kazneni zakon. Prva reakcije bila je – pa nismo mi donijeli takve zakonske odredbe. Zbilja nisu, samo su potrošili pola mandata ne razmišljajući o micanju gluposti iz teksta zakona.

   Mediji su, jasno, digli graju, osjećaj uvođenja verbalnog delikta, jer nikako se drugačije ne može nazvati kažnjavanje za pisanje istine, natjerao je svakog novinara koji je ikada pisao o kriminalu da napadne ove odredbe. U ovoj administraciji ima dovoljno pragmatizma da se odmah najavi promjena Kaznenog zakona, i sve je prešlo u fazu iščekivanja prijedloga.

   A onda ovih dana šok. Neće se izbacivati sramoćenje iz Zakona, nego će se članak adaptirati da se odnosi samo na ozbiljno sramoćenje. Jasno, što je ozbiljno sramoćenje, to će zaključivati sudovi, isti oni kojima trošenje državnog novca nije javni interes. Zanima me i što ne bi išlo pod ozbiljno sramoćenje, to bi bilo nekakvo nježno sramoćenje? I sad bi svaki novinar trebao proći trening gdje bi uvježbavao nježno sramoćenje, da ostane ispod granice kaznene sankcije? Kako, kvragu, sramotiti nježno?

   Onaj tko se zapravo sa svime ovim osramotio je Kukuriku vlada, koja pokazuje hadezeovsku razinu spremnosti primanja kritike. Jer, ne zavaravajmo se, jedini razlog za puštanje djela sramoćenja u Kaznenom zakonu je objesna želja političara da imaju zaštitu od novinskih tekstova koji kritički nastupaju prema njima osobno. To je bijedan stav kojim se iskazuje nedostatak ljudske veličine. Našim vrlim političarima dajmo situaciju za razmišljanje.

Pisanje o veleizdajniku i lopovu Ivi Sanaderu je sramoćenje. U potpunosti opravdano, ali opet – to je sramoćenje. Političare za to, jasno, boli đon, većina njih na ovaj ili onaj način ima imunitet, ali je divno znati da ne vrijede ista pravila za sve. Za ljubitelje latinskih izreka, a takvih ima u našem političkom establišmentu, situacija je opisana jednom izrekom: Quod licet Iovi, non licet bovi. Odnosno, što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu.

Iako vol baš i ne ide pod pojam stoke sitnog zuba, tako da nije u potpunosti iskoristivo za hrvatske uvjete.

Autor: Danko Radaljac

Povratak