Autoplagijat novinskog kolumnista parazitsko je novinarstvo ili onanija

27.08.2014.

Prepisivanje vlastita sadržaja ne nosi pravni rizik, ali recikliranje svog teksta starog tri godine, a da to nije naznačeno, svakako je etički rizik

Oni čitatelji koji rado čitaju Večernjakove kolumniste i rubriku Otvoreno, prošle su subote doznali da smo tjedan dana prije u Obzoru objavili  kolumnu Ivice Šole, inače kolumnista Glasa Slavonije, ali i redovitog Večernjakova vanjskog suradnika, u kojoj je prepisao samog sebe. Prve dvije trećine Šoline kolumne objavljene u Večernjaku, posvećene glavnom analitičaru predsjednika Republike Dejanu Joviću, doslovni su prijepis njegove kolumne iz 2011. godine objavljene u Glasu Slavonije, a
treća trećina je novo mišljenje o potezima Kolinde Grabar Kitarović i Ive Josipovića.   

Dobar dio Večernjakovih čitatelja za taj autoplagijat doznao je pročitavši prošle subote odgovor Dejana Jovića Šoli, a dio je čitatelja to doznao i prije iz Jovićeve promptne reakcije na Facebooku.   

Možda se nekome čini da ovu temu ne bih trebala stavljati na sva zvona – jer, prvo, manji je broj čitatelja uopće upućen u
nju i, drugo, ostali se mediji nisu ni osvrnuli na taj događaj – ali budući da je u pitanju vjerodostojnost ovog lista, tvrtka Večernji list neće zataškavati slučaj, nego ga objasniti.   

Istina je, Ivica Šola, teolog, komunikolog i novinar, kolumnist Glasa Slavonije i Večernjeg lista, prepisao je sam sebe. I sam to priznaje u očitovanju uredniku te, među ostalim, piše: “Budući da za razne tiskovine u RH i inozemstvu pišem već više od dva desetljeća, moj arhiv je doista ogroman, i često mu se vraćam, kao i mnogi drugi autori koje sada ne želim ‘uvaljivati’, jer sam tijekom tog perioda istražio mnoštvo osoba, fenomena, društvenih i religijskih događaja..., pa ne vidim potrebe iznova utvrđivati o, u ovom slučaju g. Dejanu Joviću, što sam već istražio i ispitao. Radi se dakle o mom (!) radu, mojim (!) tekstovima, mojim (!) istraživanjima, mojim (!) mislima, a ne tuđim, koje imam pravo ponavljati kada za to ima povoda u aktualnim događajima. Oni su, naprosto, moji. U tom smislu, ni etički ni pravno ne vidim nikakav problem, u protivnom, dobar dio kulturne, književne, filozofske, publicističke... baštine Zapada možemo spaliti.“

I ja mislim da Šolin autoplagijat ne nosi pravni rizik, jer autorsko pravo je njegovo, ali recikliranje, točnije,
prepisivanje vlastitog sadržaja starog tri godine, a da to nije naznačeno, etički je rizik.

Istine radi, Šola u očitovanju uredniku spominje kako nije htio podsjećati da je veći dio svoje sada objavljene kolumne već napisao 2011., jer mu je “neukusnije, a ovo je zapravo pitanje stila, dakle estetike, dobrog ukusa, a ne etike ili prava, citirati samog sebe, ono ‘ja pa ja’, ili ‘još prije pet godina sam pisao’”.

Vjerovala bih u to kad ne bih poznavala novinarski ego. Koji se to novinar neće pohvaliti da nam je nešto otkrio još prije tri godine?

Da ne mora citirati izvor, jer citira sebe, mislio je i američki novinar Jonah Lehrer i prije stanovitog vremena izazvao buru polemika u žurnalističkom svijetu. On je, slično našem slučaju, najprije napisao članak za The Wall Street Journal, a
onda je prešao raditi u The New Yorker i tamo opet objavio isti članak. Redakcija New Yorkera je, čim je medijski stručnjak Jim Romanesko razotkrio plagijat, reagirala objavivši: “Dijelovi ovoga članka pojavili su se u sličnom obliku u travnju 2011. godine, u članku Jonaha Lehrera za Wired.com. Izražavamo žaljenje zbog dupliranja materijala.” Lehrer je potom otišao iz New Yorkera.
Sami novinari samoprepisivanje nazivaju parazitskim novinarstvom, a neki ga duhovito, koristeći vječno aktualnu seks-
terminologiju, uspoređuju s onaniranjem (samozadovoljavanjem), jer obmana je svakako prisutna.   

Ali vratimo se mi svojem slučaju. Nisam u prilici pročitati detaljnu biografiju Ivice Šole, pa samo na temelju vlastitih spoznaja, koje su ipak ograničene, zaključujem da Šola svoj novinarski zanat nije ispekao na klasičan način, već je komentatorom i kolumnistom postao preskočivši nekoliko stepenica. Drukčije, na pameti bi imao da plagiranje u novinarstvu znači nepoštovanje profesionalnih standarda iskrenosti i točnosti.

Vući paralele između, primjerice, književnika ili znanstvenika koji su plagirali sami sebe, dakle, vrijedno djelo, i prepisanog vlastitog novinarskog uratka koji je, htjeli to priznati ili ne, dnevna potrošna roba, nije baš primjereno. Novinarska profesija obvezuje pisce, pogotovu one vrhunske, da stalno daju nešto novo i svježe, a ako već pišu o starim temama, onda ih trebaju oplemeniti i nadograditi, a ne samo otpuhnuti prašinu sa starog teksta.

Objavljeni Šolin samoplagijat na Večernjakovim stranicama jaka je opomena, naročito mlađima, da je u novinarskoj hijerarhiji
vrijednosti kvaliteta značajno ugrožena i da je treba vratiti na vrh te ljestvice.   

Slijedeći dobru Večernjakovu praksu, čitateljima izražavamo žaljenje jer smo objavili kolumnu u kojoj je veći dio teksta već odavno objavljen u drugim novinama.

Piše: Ružica Cigler

Povratak