UDAR NA MEDIJE Novinari bi trebali biti u sugovornikovoj glavi???

04.09.2014.

dubrovnik.net

Novinari i njihova uredništva nikako ne mogu utjecati na ono što će političari, na više ili manje pristojan način, govoriti jedni o drugima. Javnost ima pravo znati kako se politički konkurenti međusobno doživljavaju, jer kada jedan
visokopozicionirani dužnosnik govori o drugom dužnosniku tada je nepobitno da je riječ o javnom interesu   

Vijest da je sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Vanesa Brizić Bahun donijela nepravomoćnu presudu kojom se RTL TV osuđuje na plaćanje 50000 kuna zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću za duševne boli prouzročene izjavama premijera
Zorana Milanovića o korupciji i klijentelizmu u glavnom hrvatskom gradu predstavlja novi udar na medije.

Tom se presudom u hrvatskom medijskom prostoru, nakon preoblikovanja kaznenog djela „sramoćenja“, postupno raščišćava teren za cenzuru čime se pokušavaju ušutkati novinari i njihova uredništva. Kazneno procesuiranje premijerova intervjua u kojemu on govori o zagrebačkom gradonačelniku povezujući ga s korupcijom i klijentelizmom - pri čemu je najveći RTL-ov „krimen“ činjenica što je intervju odrađen uživo čime su „uvredljive izjave postale dostupne većem broju ljudi“ – doista predstavlja presedan u hrvatskoj medijsko-pravosudnoj praksi.

Gospođa sutkinja očito ne razumije formu televizijskog intervjua uživo s „jakim gostom“ koji se i radi prije svega zato da bi bio dostupan čim većem broju ljudi. Usto, ne razumije ni okolnost da premijerove opaske, koliko god one načinom na koji su iznesene i činjenično zvučale (ne)ugodno i (ne)pristojno, spadaju u ono što se naziva javnim interesom. Javnost ima pravo znati što hrvatski premijer misli o zagrebačkom gradonačelniku u kontekstu korupcije i klijentelizma, kao što ima pravo znati i kako se politički konkurenti međusobno doživljavaju. Osobito u kampanjama kada je, u pravilu, retorički i prag međusobne tolerancije izrazito povećan, i to ne samo u Hrvatskoj već i u zemljama s mnogo duljom demokratsko-parlamentarnom tradicijom.

Novinari i njihova uredništva ne mogu preuzimati ulogu cenzora da bi javnosti prenijeli samo „poželjne i ugodne“  kvalifikacije kako to sugerira i, zasad nepravomoćno, penalizira sutkinja Vanesa Brizić Bahun.  Njezina ocjena da je emitiranjem takvog premijerova intervjua uživo RTL „propustio ispunjenje svoje odgovornosti da poštuje i štiti pravo osobnosti fizičkih osoba“ je isprazni retoričko-pravni ukras u obrazloženju presude. Ne postoji RTL ili bilo koja druga redakcija koja učinkovito i „u roku odmah“ može utjecati na razinu pristojnosti i moralni habitus odrasle osobe ( napose dužnosnika/dužnosnice) koja daje intervju.

Iako bi se o konkretnoj presudi, za koju se najtoplije nadam da će u drugostupanjskom postupku biti poništena, još podosta dalo razglabati nema nikakve dvojbe da je njezinim pravorijekom obavljen i udar na pravo za informiranjem građana. Zato, po mome mišljenju, nije dobro što je najveći dio hrvatskih medija o po(r)ukama sutkinje Vanese Brizić Bahun izvjestio tek registracijski. A radi se, zapravo, o pokušaju zatiranja prava na izvještavanje, slobodno biranje sugovornika te prenošenje izjava i informacija manje ili više (ne)ugodnog sadržaja. O tome ponešto piše i u Ustavu RH u dijelu o kojemu se govori o medijskim slobodama.

Stoga novinari imaju potpuno pravo pitati se: u kakvoj to državi živimo  i radimo, te tko je slijedeći na redu nakon što se RTL - „radi atraktivnosti vlastitog televizijskog programa“ - odlučila na intervju uživo s hrvatskim premijerom koji je, zamislite, opanjkavajući Bandića protežirao gradonačelničkog kandidata iz svoje stranke?!

Napisao: Luko Brailo, predsjedavajući Središnjeg odbora HND-a

Povratak