Milan F. Živković: “S medijskom politikom treba požuriti”

06.11.2014.

Stav.cenzura.hr

Milan F. Živković, savjetnik za medije Ministarstva kulture u prvom dijelu intervjua za STav govori o Radnim materijalima za
izvještaj i preporuke medijske politike natječajima i mogućnostima neprofitnih medija: “Svi znaju da hrvatske književnosti,
filma, kazališta… zaštite od poplava i drugih djelatnosti od javnog interesa ne bi bilo bez javnog financiranja. Tako je i s
medijima, komercijalnima, neprofitnima ili javnima: želimo li da opstanu i služe javnosti, moramo im namijeniti dostatna
javna sredstva, usmjeriti ih ciljano u novinarski i općenito autorski rad, vodeći računa da s njima u paketu ne ide i
reprodukcija utjecaja vladajuće politike. Tako rade mnoge druge države, a sve to se može ostvariti i unutar trenutačnih
fiskalnih mogućnosti, i veoma brzo.”

Krajem kolovoza, nakon što je tjednik Novosti počeo objavljivati dijelove Radnih materijala za izradu Izvještaja i preporuke
za medijske politike, zatražili smo povodom tog dokumenta intervju sa savjetnikom za medije pri Ministarstvu kulture Milanom
F. Živkovićem. U međuvremenu dokument je u svom radnom obliku “procurio“ na Internet, nekoliko udruga i pojedinaca je
reagiralo, a u intervjuu za STav, koji smo napokon realizirali, u njegovom prvom dijelu savjetnik za medije iscrpno govori o
samom dokumentu, njegovoj svrsi te se osvrće na nedavne natječaje Ministarstva kulture za neprofitne medije.

Bilo je dosta nedoumica oko radnih materijala koji su nedavno objavljeni na jednom portalu – glavno pitanje je bilo da li je
riječ o izvještaju ili strategiji. Možete li nam za početak kazati od čega se sve sastoji dokument, tko je na njemu radio,
te koja mu je praktična svrha?

Radni materijali za raspravu o medijskoj politici Hrvatske za razdoblje od 2015. do 2020. sastoje se od Nacionalnog
izvještaja o medijima i Prijedloga ciljeva i zadataka medijske politike, koje su pripremili službenici Ministarstva kulture,
njegovog prošle godine osnovanog Odjela za medije, i njihovi suradnici. Svrha Radnih materijala je da pruže podlogu za
raspravu o ciljevima i zadacima konačnog prijedloga Medijske politike koji bi, ako ga Sabor prihvati, slijedio
implementacijski plan, odnosno popis mjera s rokovima i zaduženjima. Na primjer: izrada prijedloga Zakona o medijima –
Ministarstvo kulture – datum.

Kad ste već spomenuli ZOM, s obzirom na to da Radni materijali još nisu postali javni te da nas čeka javna rasprava kao
preteča novog ZOM-a, mislite li da je ova Vlada do kraja svog mandata u stanju “izbaciti“ ovaj Zakon?

Uvjeren sam da jest, i to ne samo “izbaciti”, nego i detaljno raspraviti, uskladiti s prethodno artikuliranom dugoročnom
medijskom politikom i svim promjenama koje ne samo hrvatske medije očekuju u godinama pred nama. Možda je to formalnost, ali
danas su svi mediji do te mjere “elektronički”, da nema nikakve potrebe imati dva zakona – jedan o medijima općenito, a
drugi o onim “novim” (koji su već sada “stari” mediji) – nego da je nove odredbe koje se tiču radija, televizije i svega
onoga njoj nalik, kao i internetskih informativnih medija, moguće inkorporirati u novi Zakon o medijima. Pritom ne treba
smetnuti s uma da zakonodavstvo predstavlja samo dio instrumenata aktivne medijske politike u interesu javnosti. Budući da
se njeno donošenje kasno, u zadnjoj godini mandata, može promatrati i kao veoma rano, naime prije prve godine sljedećeg
mandata, nije problem kašnjenja u odnosu na parlamentarni ciklus, nego je problem kašnjenja u odnosu na sve ona izgubljena
radna mjesta, neobjavljene vijesti i ugašene redakcije u hrvatskim medijima. Zbog toga s medijskom politikom treba požuriti
bez brzopletosti.

To bi onda značilo da bi novi ZOM obuhvatio i područje koje sad regulira Zakon o elektroničkim medijima?

Da, takav je naš prijedlog.

U nekoliko navrata neke organizacije i pojedinci optuživale su Ministarstvo kulture kako odugovlači s objavljivanjem
Izvještaja/strategije, a Viktorija Car s Fakulteta političkih znanosti tekst je ocijenila kao fantaziranje primjereno blogu.
No činjenica jest da se u rijetkim raspravama malo pažnje usmjerilo na samu metodologiju. Možete li nam reći nešto o tome?

Osnovni zadaci koje smo na početku rada postavili bili su da obuhvatimo cjelinu medijskog sustava, da ne djelujemo
“vatrogasno” i simptomatski, nego da uz snimak aktualnog stanja rekonstruiramo procese i uzroke koji su do njega doveli.
Oslanjali smo se na istraživanja hrvatskih i inozemnih medijskih znanstvenika, poput radova Viktorije Car, pokazatelje koje
prikupljaju Državni zavod za statistiku, Hrvatska gospodarska komora, Fina, Agencija za elektroničke medije, i mnogobrojne
druge domaće izvore, kao i međunarodne baze podataka kao što su European Audiovisual Observatory itd. Pritom smo se suočili s nesustavnim prikupljanjem podataka, neusklađenim metodologijama, manjkom sredstava, nekooperativnošću, ali i ohrabrujućim razumijevanjem pojedinih javnih službenika za naš pristup, da se javna politika ne planira “napamet”, iz neke vizionarske mašte, niti kopira iz neke “bolje Europe”, nego da bude utemeljena što preciznijim uvidom u stvarni kontekst.

Osim analize postojećih podataka, jeste li razvijali neke vlastite instrumente? Na koja ste eventualna iznenađenja ili
odudaranje od početnih radnih hipoteza naišli prilikom istraživanja?

Uz analizu svih dostupnih pokazatelja o hrvatskim medijima i kritički pregled inozemnih medijskopolitičkih režima i mjera,
možda i najvažnijim izvorom bila nam je anketa o iskustvima i stavovima medijskih radnika, kao i mnogobrojni strukturirani
intervjui s novinarkama i vlasnicima, bivšim i sadašnjim urednicama i direktorima, kako u javnim, tako i komercijalnim –
nacionalnim i lokalnim – te neprofitnim medijima.

Iako nam to nije bila inicijalna namjera, već sam problem da podaci o radu medija nedostaju ili vam ih netko ne želi dati,
nas je naveo na prijedlog izgradnje jedinstvenog sustava prikupljanja pokazatelja o vlasništvu i radu medija. Umjesto da
razne agencije ili zavodi prikupljaju parcijalne informacije prema svojim metodologijama – i u pravilu teško objavljuju –
bolje je napraviti online–aplikaciju i bazu podataka u kojoj bi svaki medij redovito ažurirao svoje podatke, a ako to
propusti učiniti, automatski bi bio upozoren da može izgubiti pravo na potporu ili poreznu olakšicu, itd. Tako bi i medijski
znanstvenici i svi građani na jednom mjestu mogli saznati ne samo tko su oglašivači, kreditori i vlasnici, do razine fizičke
osobe, pojedinih medija, nego i informacije o povezanim poduzećima, broju i strukturi zaposlenih itd.

Kada smo prošle godine započinjali s istraživanjem za Izvještaj, očekivali smo da ćemo potvrditi standardne hipoteze o tome
kako je ogromnu krizu koju proživljavaju hrvatski mediji prouzročila ekonomska recesija u koju Hrvatska ulazi početkom 2009.
godine, dovodeći do pada prihoda od oglašavanja koji je zauzvrat doveo do otpuštanja novinara. Iako se dio smanjenih prihoda
od oglašavanja može smatrati (koliko?) privremenim rezultatom smanjenja opće ekonomske aktivnosti, zaključili smo, međutim,
da krizni procesi u glavnini medija započinju znatno prije aktualne recesije.

Koji je glavni zaključak izvještaja?

Potrebno je razviti medijski sustav u održivoj kombinaciji javnih, komercijalnih i neprofitnih medija. Hrvatski medijski
sustav danas je dominantno oslonjen na tržište kao mjerilo dinamizma, efikasnosti i raznolikosti, no održivo financiranje i
razvoj profesionalnog novinarstva ne može se očekivati isključivo od tržišnih mehanizama. Dugotrajna kriza ekonomije medija
uzrokuje krizu novinarske zaposlenosti koja uzrokuje krizu informativnosti i demokratske funkcije medija. Zbog toga je nužan
oslonac i na javna sredstva kao garanciju ostvarivanja javnog interesa.

Prema onom što smo mogli vidjeti do sada, odnosno po dijelovima koji su do sada izlazili u medijima, čini se da Radni
materijali podupiru tezu da tržište zapravo stvara više problema za medije, negoli ih je u stanju riješiti te iznosi
argumente u prilog. Ako se analiziraju dosadašnja zakonodavna uređenja i promjene, kojima se reguliralo medijsko polje, od
javnih medija (HRT–a, ukidanja Vjesnika), neobavezujućeg pogodovanja komercijalnim tiskovinama do financiranja neprofitnih
medija, čini se da nijednoj vlasti do sada to ili nije bilo važno ili su se upinjali da ne shvate. U tom smislu ni ovaj
Izvještaj i Prijedlozi po svom karakteru nemaju obvezujuću snagu. No može li donijeti neke promjene i ako da, kakve?

Izvještaj i prijedlozi na osnovi njega, kao što ispravno primjećujete, nemaju obvezujuću snagu jer nisu Medijska politika Republike Hrvatske, nego podloga za njeno donošenje. Ukoliko bi medijska politika za koju se Hrvatska odluči barem u osnovnim crtama slijedila analizu uzroka problema i predložena rješenja Radnih materijala, naš medijski sustav bi ubrzo bio znatno manje ovisan o tržišnim usponima i padovima. Novinarke i novinari bi imali sigurnije i manje stresno zaposlenje, više vremena za istraživanje i prostora za suodlučivanje o uredničkim pitanjima, tako da bi neto rezultat bila bolje informirana javnost. Svi znaju da hrvatske književnosti, filma, kazališta… zaštite od poplava i drugih djelatnosti od javnog interesa ne bi bilo bez javnog financiranja. Tako je i s medijima, komercijalnima, neprofitnima ili javnima: želimo li da opstanu i služe javnosti, moramo im namijeniti dostatna javna sredstva, usmjeriti ih ciljano u novinarski i općenito autorski rad, vodeći računa da s njima u paketu ne ide i reprodukcija utjecaja vladajuće politike. Tako rade mnoge druge države, a sve to se može ostvariti i unutar trenutačnih fiskalnih mogućnosti, i veoma brzo.

Posljednjih mjeseci zainteresirana novinarska javnost bavila se dosta žustro neprofitnim medijima i natječajem Ministarstva
kulture. S jedne strane, začuđuje količina rasprava s obzirom na to da je riječ o minornim sredstvima kad se usporede,
primjerice, sa smanjenjem PDV–a komercijalnim medijima, s druge strane ne iznenađuje površnost pristupa kad je riječ o
“aferi“ s navodno nepostojećim portalom koji nije prošao drugi krug ili potpuno promašenim čitanjem portala MUF, ali
iznenađuje nedostatak reakcije Stručnog povjerenstva. I konačno, iznenađuje i razočarava pogodovanje pojedincima poput Drage
Pilsela kojem se nakon loše recenzije u prvom krugu diskrecijskom odlukom dodjeljuje novac. Možete li to komentirati?

Prije svega, kod dodjele sredstava internetskoj stranici Autograf odlukom ministrice ne može biti riječi ni o kakvom
“pogodovanju”. Međutim, kritike nas ne iznenađuju jer je očekivano da prate svaku proceduralnu iznimku. Želimo ipak
naglasiti da je ta iznimka nastala unutar procedure, a ne izvan nje, jer zakon kaže da konačnu odluku o dodjeli sredstava
donose ministri, dok je funkcija stručnih vijeća i povjerenstava osigurati da te odluke budu informirane. Glavni urednik
Autografa je iskoristio svoje zakonsko pravo na žalbu, utemeljio je na tome da je bio prvi “ispod crte”, a Ministrica je
potom – budući da ona preuzima fiskalnu odgovornost – odlučila njegovu žalbu uvažiti, odnosno broj korisnika sredstava
povećati s tri na četiri. Ne naštetivši pritom – naglasimo i to – nijednom drugom mediju prijavljenom na natječaj.

Žustrina rasprave može se, vjerojatno, objasniti nizom razloga, a vjerujemo da je jedan od njih i veoma visoka razina
transparentnosti pri dodjeli sredstava – od recenzija koje Stručno povjerenstvo piše o svakoj pristigloj prijavi, preko
razrađenog sistema bodovanja prema pojedinim kriterijima utvrđenima u iscrpnoj javnoj raspravi pa sve do objavljivanja svih
pojedinačnih ocjena, prema svim kriterijima na stranicama Ministarstva.

Problem s “aferom” oko projekta Zlatne godine nije bio u tome što je on “navodno nepostojeći”, nego u tome što se prijavio u
kategoriji “novih medija” u kojoj se prijavljuju nedavno pokrenuti mediji, ali i oni – a to je ovdje posebno važno – koji
tek trebaju biti pokrenuti. Utoliko, ta kategorija vrvi “nepostojećim medijima”, kako bi to formulirali autori “afere”.
Naravno, prije eventualne dodjele sredstava svaki medij mora dokazati da je registriran itd., pa bi i projekt Zlatne godine
to morao dokazati, da je kojim slučajem dobio dobre ocjene, umjesto što je završio pri dnu liste. Svi ti podaci, inače, bili
su cijelo vrijeme lako i brzo dostupni.

Što se internetske stranice MUF tiče, dijapazon medijske interpretacije uređivačkih politika je izvan naše ingerencije, iako
je na neki način žalosno to što dobrodušna provokacija imenom internetske stranice može otežati razlikovanje pornografije od
feminističke kritike tog dijela popularne kulture. Stručno povjerenstvo nije reagiralo jer je službenu reakciju prepustilo
Ministarstvu kulture – s obzirom na to da kao stručno tijelo funkcionira unutar njega – a ta je reakcija, kao što (ni)ste
mogli vidjeti, dobila nešto suzdržaniji medijski tretman od napada. S obzirom na količinu tih napada, usmjerenih nerijetko
osobno prema članicama i članovima Povjerenstva, možemo samo izraziti poštovanje za njihovu profesionalnost, odgovornost i
ustrajnost u radu.

Jedna od preporuka za neprofitne (ili medije trećeg sektora kako se u Radnim materijalima preferira) jest povećanje
financiranja, kroz Fond za pluralizam i povećanje lutrijskih sredstava. Praksa tog tipa medija je poprilično različita u
različitim dijelovima EU – otud i cijeli niz različitih terminologija, no Hrvatska je u jednom specifična – ono što u
Hrvatskoj predstavlja Fond za pluralizam tek je odnedavno otvoren prema neprofitnim medijima, dok je u drugim zemljama takav tip financiranja rezerviran isključivo za neprofitne produkcije. Imajući na umu da je “stečena prava” na bilo koji tip
financiranja pa tako i ovaj teško oduzimati, a i nemalu političku ulogu koju ostali korisnici ovog Fonda imaju, te negodovanja prilikom otvaranja Fonda neprofitnim medijima, kada bi bilo realno očekivati povećanje iznosa za neprofitne medije i da li je to uopće realno za očekivati?

Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija od svog osnutka dodjeljuje sredstva neprofitnim radijima. Kako je njih u Hrvatskoj malo, svega pet (ili osam, računamo li i trgovačka društva u vlasništvu neprofitnih organizacija također neprofitnim radijima), a televizije nema niti jedne, mogućnost aplikacije je proširena i na organizacije koje u neprofitnom režimu proizvode medijske sadržaje. Prva alokacija je bila 970 tisuća, a sada je u tijeku natječaj za 2,5 milijuna kuna. Pritom valja napomenuti da se Fond, u razdoblju pada prihoda medija, od 2008. godine naovamo, povećao za 3,6 milijuna kuna, tako da i shvaćanje tog distribucijskog konflikta između komercijalnih i neprofitnih aplikanata na Fond valja svesti na razumnu mjeru. Fond se, kao što znate, “puni” s tri posto HRT–pristojbe koju, kako je nedavno oprezno procijenio njegov ravnatelj, “na ovaj ili onaj način uspije ne platiti 270 tisuća obveznika koji bi to inače trebali”. Riješi li se taj problem, što je moguće na više veoma jednostavnih načina, ukupna naplata pristojbe bi se povećala za 259 milijuna kuna godišnje, a Fond za pluralizam za 7,8 milijuna.

Neprofitni mediji/treći sektor se posljednjih dvije godine sve više profesionalizira. Za pretpostaviti je da je razlog tome upravo sve veće otvaranje javnog financiranja kroz Fond za pluralizam i Ministarstvo kulture koje smo spomenuli. Postoji li način da se takvo financiranje utemelji na dugoročnom planu neovisno o promjenama u političkim strukturama na vlasti?

Prije svega, hrvatski treći medijski sektor je veoma nerazvijen, čini manje od jedan posto u ukupnim prihodima hrvatskih, i javnih i komercijalnih medija. U ukupnoj zaposlenosti, međutim, u neprofitnim medijima radi tri posto ukupnog broja medijskih radnika, tako da ne iznenađuju nalazi – poput onog iz istraživanja mediologinje Helene Popović – da je kod novinarki i novinara tih medija, inače opći, problem neplaćenog rada najizraženiji. Prema tome, još je dug put do profesionalizacije i razvoja trećeg sektora hrvatskih medija na razinu s koje bi on mogao – što mu je jedna od funkcija – biti generatorom ideja i inovacija koje kasnije usvajaju i javni i komercijalni mediji. Većina novinara i urednika i javnih i komercijalnih medija je “naučila zanat” upravo u takozvanom omladinskom tisku (ili radiju), tom svojedobnom pandanu “trećeg” sektora. Recimo, u njemačkom Tageszeitungu, neprofitnim novinama medijske zadruge su karijere započeli svi današnji urednici velikih komercijalnih njemačkih medija. Možda za kontinuitet financiranja neprofitnih medija nešto znači i veoma očekivana alokacija četiri milijuna eura iz Europskog socijalnog fonda u tekućem financijskom razdoblju kohezijske politike Unije, ali financiranje medija, kao i svaka mjera medijske politike, uvijek će ipak ovisiti o, kao što kažete, promjenama političkih struktura na vlasti.

Piše: Mašenjka Bačić

Povratak