OPASNA PROFESIJA 128 ubijenih, 220 zatvorenih novinara

27.12.2014.

Prema podacima ženevskog Press Emblem Campaign (PEC) u ovoj je godini ubijeno 128 novinara. Novi ratni sukobi u Ukrajini, strašni ubilački pohodi ratnika tzv. Islamske države u Siriji i Iraku te izraelski napad na pojas Gaze, osim brojnih civilnih i vojnih žrtava, bili su pogibeljni i za mnoge novinare.
    Prema podacima PEC-a, čak 16 novinara smrtno je stradalo u Palestini, 13 u Siriji te 12 u Pakistanu. U Iraku je u napadima i pokoljima ratnika Islamske države ubijeno 10 novinara a peta najopasnija država na svijetu za novinare je Ukrajina u kojoj je ubijeno ukupno 9 novinara, među njima četvero ruskih novinara.
    Slijede Meksiko (8 ubijenih), Afganistan (6), Honduras (5), Somalija (5), Brazil (4), Ujedinjena Afrička Republika (4), itd.
    Prema evidencijama PEC-a, u posljednjih pet godina ubijeno je 614 novinara, a najviše u Siriji (69), Pakistanu (63), Meksiku (50), Iraku (44), Somaliji (39).
    Najšokantnija su bila pogubljenja koja su počinili krvnici tzv. Islamske države i pritom video zapise o tome odaslali internetom. Najprije je u kolovozu pogubljen američki novinar James Foley, novinar bostonskog Globalposta, koji je bio nestao u Siriji prije dvije godine. U rujnu je dekapitiran i novinar Timea i Foreign Policy-ja Steven Sotioff.
    Treba istaknuti da PEC od 2006. godine u novinarske žrtve ubraja novinare koji su bili ciljevi napada, profesionalno radeći svoj novinarski posao ali i one koji su ubijeni nenamjerno, iz drugih razloga.
    Prema podacima Međunarodne federacije novinara (IFJ-a) ove je godine ubijeno ukupno 132 novinara i medijska djelatnika. Najviše u Pakistanu (14), Siriji (12), Palestini (9), u Ukrajini (8), Iraku (8).
    Američki komitet za zaštitu novinara (Committee to Protect Journalists) objavio je da je 220 novinara zatvoreno u ovoj godini, njih devetero više nego prošle godine. Najviše ih je u zatvoru u Kini (44) i onda u Iranu (30) pa te dvije zemlje drže iza rešetaka trećinu u svijetu zatvorenih novinara. Peking je uveo nova restriktivne zakone o tome o čemu se smije izvještavati, a o čemu ne i sve je češće odbijanje izdavanja viza za strane novinare.
    Iz iranskog zatvora je u srpnju, poslije četiri godine, pušten na slobodu slobodni novinar i bivši urednik državne agencije IRNA Siamak Ghaderi, koji je dobio ove godine CPJ-ovu nagradu za medijske slobode. No, istog mjeseca u Iranu uhićen je Jason Razaian, reporter Washington Posta a razlozi uhićenja još uvijek nisu poznati.
    Na listi s najviše zatvorenih novinara su dalje Eritreja, Etiopija, Vijetnam, Sirija, Egipat, Burma, Azerbejdžan i – Turska.
   
Najgore u Turskoj

U Turskoj je 2012. i 2013. bilo najviše zatvorenih novinara u cijelom svijetu. Višegodišnja kampanja Europske i Međunarodne federacije novinara (EFJ/IFJ) da se turski novinari oslobode doprinijela je tome da su turske vlasti u toku ove godine doista bile oslobodile dvadesetak novinara, pa ih je bilo ostalo još sedmero iza rešetaka. Puštena je na slobodu nakon što je osam godina provela u zatvoru, i novinarka Füsun Erdogan koja je prije dvadesetak godina osnovala ljevičarski radio Ozgur.
    No, onda je 14. prosinca pohapšeno najmanje 23 novinara, producenata, scenarista i medijskih djelatnika, pod optužbama za zavjeru protiv države. Uhićen je i glavni urednik glavnog turskog dnevnika Zaman. Pohapšeni su ljudi pod utjecajem poznatog islamskog klerika Fethullaha Gülena koji živi u SAD-u i protivnik je Erdoganove autoritarne politike.
    U Makedoniji novinar Tomislav Kežarovski je više od godinu dana u kućnom pritvoru, nad čim se zgražaju europske institucije za zaštitu ljudskih prava i prava novinara. Kežarovski je 2013. godine osuđen na četiri i pol godine zatvora zato što je navodno otkrio identitet zaštićenog svjedoka u slučaju ubojstva jednog muškarca još prije nekoliko godina u selu Oreše kod Velesa. No, sumnja se da je Kežarovski u zatvoru zapravo zbog toga što je revno istraživao okolnosti smrti vrlo poznatog novinara Nikole Mladenova, velikog kritičara vlasti, koji je u proljeće 2013. poginuo u prometnoj nesreći.
    Kad je riječ o medijskim i novinarskim neslobodama u Europskoj uniji, Mađarska je već godinama ponajveći problem srednje Europe. Prošlog je tjedna povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks zatražio hitnu promjenu mađarskih medijskih zakona. Povjerenik Muižnieks ustvrdio je da su vrlo oštre sankcije Vijeća za medije, koje je dobilo nevjerojatne cenzorske ovlasti po zakonu iz 2010. godine, rezultirale jakom autocenzurom. Kazne idu do suspenzije medija i do novčanih kazni od 650.000 eura. Vijeće za medije je pod izrazitom političkom kontrolom i utjecajem vladajuće stranke. Zaštita novinarskih izvora nije ista za sve, odnosi se samo na one koji su i formalno zaposleni kao novinari ali ne i na slobodnjake. Koncentracija je onih medijskih vlasnika koji su izravno povezani s Orbanovom strankom. Vlada je najveći medijski oglašivač u zemlji, ali tako da se ne oglaša u »nepodobnim«, tj. neovisnim medijima. Zahtjev Vijeća Europe za promjenama medijskih zakona ostat će vjerojatno bez odjeka.
   
Sudska represija

Kod nas posljednjih godina nema puno fizičkih napada na novinare i manje je prijetnji nego što ih znalo biti 2007, 2008. i 2009. kada je nekoliko hrvatskih novinara bilo pod stalnom policijskom zaštitom.
    Trenutačno su najtegobniji egzistencijalni i socijalni problemi novinara jer je novinarska profesija, poslije građevinarske, najgore stradala u aktualnoj višegodišnjoj krizi.
    Ukupni prihodi novinskih nakladnika su se od 2008. godine, zbog pada naklada i pada oglašavanja, gotovo prepolovili. Televizijama i radijima smanjeni su prihodi desetak posto. U tom je razdoblju izgubljeno 25-30 posto novinarskih radnih mjesta. Na Zavodu za zapošljavanje sada je oko 800 nezaposlenih novinara.
    Velika novinska kuća Europa Press Holding upravo je izišla iz predstečajne nagodbe, s još nedovoljno jasnim posljedicama. Glas Istre i Novi list su trenutačno u procesu predstečajne nagodbe.
    Treba ustvrditi i da je posljednjih godina uvećana sudska represija prema novinarima. U Kazneni zakon je od 1. siječnja prošle godine uneseno i novo kazneno djelo tzv. sramoćenja. Prema zakonskim odredbama o sramoćenju, novinar može biti kažnjen zbog sramoćenja čak i onda ako dokaže da piše ili govori istinu, ali sudac procijeni da ta istina nije bila izrečena u javnom interesu. Takva odredba nije još promijenjena.
    Novinari, umjesto nakladnika, su ti koji sve češće plaćaju kazne kad ih netko tuži zbog klevete ili podnesenih »duševnih boli« a sud presudi protiv njih. To se događa pogotovo onda kad su novinari ostali bez redakcija u kojima su radili, a sudski procesi kod nas i dalje traju godinama. Naravno, nisu novinari ti koji odlučuju o objavi teksta, pa ako je već tekst prouzročio duševne boli, nakladnik ne bi smio izbjeći i vlastiti dio odgovornosti.
    A ako nema hrabrih, beskompromisnih, istraživačkih tekstova koji idu tragom novca i ukazuju i otkrivaju korupciju i kriminal, onda je to veliki problem za cijelo društvo. Ako novinar nema potporu svojih nakladnika da objavi istinu i ako mu prijeti da ga sud rebne s polugodišnjim iznosom njegove godišnje plaće – onda će istraživački novinar odlučiti da mu je bolje da se ne bavi korupcijom i kriminalom.
    Mediji idu dalje, a novinarstvo uzmiče. Prijetnje i napadi na novinare te cenzura i autocenzura – lice su i naličje iste priče.


OTETO ČAK 119 NOVINARA
   
    Prema podacima francuskih »Reportera bez granica« u ovoj godini u svijetu, zbog novinarskog posla, ubijeno je 66 profesionalnih novinara, 19 online-novinara i blogera i 11 medijskih djelatnika koji su u službi novinara.
    Najviše profesionalnih novinara ubijeno je u ratu u Siriji (15), onda u Palestini (7), Ukrajini (6), u Iraku (4), Libiji (4), Afganistanu (3), Meksiku (3), Filipinima (3).
    Zatvoreno je 179 profesionalnih novinara te još 178 online-novinara i blogera. Bilo je oteto čak 119 novinara, od tog broja 33 u Ukrajini, 29 u Libiji i 27 u Siriji. Prema podacima »Reportera«, 40 novinara još uvijek su taoci otmičara.

Zdenko Duka

Povratak