Anamarija Musa: Izmjenama Zakona učinjeno je nekoliko koraka unazad

17.08.2015.

Bilo bi bolje da je odgovornost ostavljena čelnicima tijela – tu je  glavni problem. No, ne možemo sami – potrebno je da su građani aktivni i da traže informacije, a i važnije - da mediji potenciraju neka pitanja

Posljednjega dana rada Sabora prije ljetne ustavne stanke usvojene su Izmjene i dopune Zakona o pravu na pristup informacijama. U te je izmjene ugrađena direktiva EU-a o ponovnoj uporabi informacija, ali i neke odredbe koje nisu bile najavljene početkom javne rasprave i koje nemaju veze s direktivom.

Definirana je »odgovorna osoba« koja će u praksi odgovarati umjesto čelnika tijela javne vlasti ako ono neopravdano uskrati informaciju. Javna savjetovanja za pojedine tipove dokumenata ne moraju se provoditi, a ukinute su i sankcije, odnosno prekršajne odredbe u slučaju neobjave informacija na internetskim stranicama tijela javne vlasti. O tim smo promjenama razgovarali s povjerenicom za informiranje Anamarijom Musom.

 Kako gledate na te promjene?

– Promjena Zakona pokrenuta je primarno zbog preuzimanja EU Direktive 2013. o ponovnoj uporabi informacija, ali se usput išlo i u promjenu nekih odredbi iz dijela kojim se uređuje pristup informacijama. Pri tome je napravljeno nekoliko unaprjeđenja, ali su i uvedena dodatna ograničenja. Postoji značajna razlika između prve verzije nacrta koja je stavljena na javno savjetovanje i konačne verzije usvojene u Saboru.

Iznenadna ograničenja

Ova ograničenja su se iznenada pojavila, nakon što je provedeno javno savjetovanje.

– Već u prvoj verziji uključena su dodatna ograničenja pristupu informacijama, koja postoje i u drugim europskim zemljama. Na primjer, sada se može ograničiti i pristup dokumentima koji su nastali u postupku usuglašavanja i koji
izražavaju stavove pojedinih tijela o nekim pitanjima. Jače su zaštićeni i nedovršeni dokumenti. Smisao je da se zaštiti postupak i slobodno izražavanje jer u tim verzijama još nema konačne odluke koja bi utjecala na nečije interese.
Međutim, i oni mogu biti od javnog interesa pa se provedbom testa može utvrditi da javnost ipak ima pravo znati. Drugo ograničenje je institut zlouporabe prava.  

On se odnosi na obijesno korištenje prava.

– Da, tijela mogu odbiti postupati po zahtjevu ako se radi o velikom broju zahtjeva koji nerazmjerno opterećuju rad tijela. Međutim, važno je da se taj institut ne koristi olako. Male općine s dva zaposlena po logici stvari češće će
imati osnovu za pozivanje na zlouporabu od ministarstava sa 500 zaposlenih. Povjerenik za informiranje utvrđuje je li takav zaključak tijela opravdan, pa ćemo zapravo u praksi utvrditi što je sve zlouporaba. Slovenija ima samo nekoliko
potvrđenih slučajeva, a puno veći broj slučajeva u kojima su se tijela javne vlasti neopravdano pozivala na zloporabu.  Međutim, promjena koja je unesena prije drugog čitanja u Saboru je ona kojom se ograničava prekršajno kažnjavanje –
tijela se više ne može kazniti, a ni čelnik više nije primarno odgovorna osoba. Osobno nisam bila za tu ideju da se na bilo koji način mijenja koncepcija koja je bila u postojećem zakonu i da se teret odgovornosti s čelnika prebacuje na službenike za informiranje. Službenici za informiranje su vrlo nesamostalni u odlučivanju, rade ovaj posao povrh svog redovnog radnog mjesta i ovom promjenom se otklanja odgovornost od čelnika tijela. Također, iako prekršajno zakonodavstvo priječi kažnjavanje države i lokalne samouprave pa je zbog toga sada isključena odgovornost tijela, još uvijek ne vidim jasan razlog zašto se ne bi moglo kazniti komunalno poduzeće ili državnu tvrtku.

Poslovna tajna

Bilo je i pokušaja da se napredak postignut u pogledu javnih savjetovanja vrati unazad, iako je u prvoj verziji Zakona ta odredba postavljena jasnije i strože, kako bi se građanima dao širi prostor da se uključe u proces odlučivanja. U
praksi nam se događalo da tijela javne vlasti, iako je zakon već više od dvije godine na snazi, izigravaju rok za javno savjetovanje, pa otvaraju savjetovanje koje traje tri dana, preko vikenda.

Ukidanjem određenih sankcija stradala je proaktivna objava podatka tijela javnih vlasti na internetu. Vi ste i prije promjene zakona ukazivali da se to pomalo poboljšava, ali je još uvijek problematično.

– Da, stanje je još uvijek problematično. Istina je da se na internetskim stranicama tijela objavljuje sve više informacija, a jedan dio tog napretka imamo zahvaliti samim građanima koji su nam svojim predstavkama prijavljivali
problematična tijela. Nažalost, ured nije u mogućnosti cijelo vrijeme pratiti svih 6.000 tijela, nego postupamo po prijavi i koncentriramo se na određene skupine kod kojih je najviše problema. Sada su nam u fokusu trgovačka društva,
županije i lokalne jedinice i komore, tijela u obrazovanju i znanosti. Samo kažnjavanje, međutim, nije smisao, kao ni kod drugih vrsta nadzora – smisao je one koji su obavezni primjenjivati propis uputiti u njihove obaveze, educirati ih,
preokrenuti im stanje svijesti, da tako kažem – od tajnovitosti i uskraćivanja informacija građanima koje vide kao gnjavatore i neprijatelje, prema transparentnosti i razumijevanju da u najvećem broju slučajeva kritika vodi njihovom
poboljšanju. Mislim da nema tijela koje bar u nekom segmentu provedbe Zakona nije pogriješilo – to bi značilo da bismo sve mogli kazniti. Upute, smjernice i praćenje postupanja su glavni instrumenti kojima moramo ostvariti ciljeve
Zakona, kažnjavanje je uglavnom za okorjele nevaljalce.

Pitanje poslovne tajne i toga da se tijela javne vlasti pozivaju na poslovnu tajnu kada o tome ne može biti riječi povlači se već godinama. Koliko vam se ljudi zbog toga pritužuju?

– Mnogi građani kojima tijelo uskrati podatke pozivajući se na poslovnu tajnu se, na žalost, ne žale, pa nam svi pokazatelji nisu dostupni. Ipak, iz naše prakse po žalbama je vidljivo da se u oko dvije trećine slučajeva, dakle 13 od 20,
tijela neopravdano pozivaju na poslovnu tajnu. Štite li tijela podatke jer su problematični ili je to posljedica neznanja, teško je reći. Izgovaraju se da taj podatak nije od javnog interesa.

Borba još traje

Kakve odnose imate s, uvjetno rečeno, nedržavnim tijelima javne vlasti, poput sportskih saveza, udruga i drugih?

– S većinom udruga smo imali problematično razdoblje – borbu oko dokazivanja jesu li ili nisu tijela javne vlasti – s komorama, sportskim savezima, turističkim zajednicama, Crvenim križem. Problem što zakon umjesto termina »obveznik
primjene Zakona« koristi pojam »tijela javne vlasti«, a oni se pitaju »kakva smo mi vlast?«. Naravno da se tekvando savez ne osjeća kao vlast, ali, naravno u manjoj mjeri od ministarstva ili suda, ima obilježja tijela javne vlasti –
ima monopol, predstavlja državu prema van, utvrđuje sustav natjecanja... S nekima borba još uvijek traje. Da više nemamo apsurdne situacije da Hrvatski Crveni križ odbije dati informaciju koliko je prikupljeno za stradale u poplavi.
Ako ta informacija nije od javnog interesa, ja zaista ne znam što jest. A indikativno je i da se već drugu godinu povlačimo po prekršajnim sudovima s Hrvatskim nogometnim savezom koji tvrdi da ne mora primjenjivati Zakon o pravu na
pristup informacijama. Mi tvrdimo da mora i da je dužan polagati račune o tome kako i što radi kako svojim članovima, tako i građanima. I nismo jedini koji tako misle.

Institucija povjerenika postoji nešto više od godinu i pol. Čini se da se stvari malo po malo pomiču u željenom pravcu.

– Malo po malo. Još uvijek nam nedostaju ljudi za sve ono što moramo i što bismo željeli napraviti da bismo imali transparentno i otvoreno društvo. Ova i iduća godina bit će udarne i očekujem da će se do kraja iduće godine vidjeti
značajniji pomaci. Istina, zakonskim izmjenama učinjeno je nekoliko koraka unazad, ali ne vidim to kao ključni problem, osobito u usporedbi s drugim državama u Europi. Bilo bi doduše bolje da je odgovornost ostavljena čelnicima tijela –
tu je u pravilu glavni problem. Međutim, ne možemo sami – potrebno je da su građani aktivni i da traže informacije, a još je važnije da mediji potenciraju neka pitanja. Dobar je pokazatelj slučaj plaća na HRT-u koji je, uz pritisak
Sabora i medija, ali i dobru volju HRT-a da s nama surađuje, riješen nakon samo dva mjeseca. Primjerice, Britancima je uz veliku halabuku za objavu plaća na BBC-u trebalo pet godina.

Rab dvije godine zaredom u prekršaju

Nije tajna da lani niste mogli ustrojiti inspekcijski nadzor zbog nedostatka novca, ove je godine situacija nešto bolja.

– Zaposlili smo dva inspektora, priprema se metodologija, krećemo u rujnu u prve nadzore. Za početak imamo u planu dvadesetak tijela koja su prva na udaru, a to su ona s kojima imamo najviše problema. Prošle smo godine podnijeli četiri
optužna prijedloga, ove godine smo u fazi pokretanja postupka protiv njih 11: protiv veleučilišta, nekih općina i gradova. Na primjer, Grad Rab je svojim nonšalantnim odnosom prema pravu građana sam sebe doveo u situaciju da je dvije
godine za redom u prekršaju.

PIše: Tihomir Ponoš

Povratak