Dokle teror aparatčika u Državnom arhivu?

21.08.2015.

autograf.hr

Povjesničar Davor Marijan se u raspravi o ”dostupnosti i korištenju arhivskoga gradiva” potužio da mu nije odobren uvid u građu CK SKH kao i da to odbijanje nikad nije bilo obrazloženo.

A Tvrtko Jakovina je, sudjelujući u raspravi o ”dostupnosti i korištenju arhivskoga gradiva”, rekao da je neke dokumente lakše dobio u Beogradu, nego u Zagrebu.

Ivo Banac je, govoreći o ”dostupnosti i korištenju arhivskoga gradiva”, izjavio da SDP-ova Vlada strahuje od otvaranja arhiva. ”Nevjerojatno je da o pojedinim zahtjevima za uvid u dokumentaciju odlučuje Vlada”, istaknuo je Banac.

Sudjelujući u raspravi o ”dostupnosti i korištenju arhivskoga gradiva” kao gost istraživač u Hrvatskoj Christian Axboe Nielsen, povjesničar sa Sveučilišta Aarhus u Danskoj, izrazio je čuđenje zbog toga što je dokumente koji se odnose na Hrvatsku dobivao na uvid u arhivima Vojvodine, u Banja Luci i Sarajevu, ali ne i u Zagrebu.

Nakon osam mjeseci trajanja postupka odobravanja uvida u arhivsko gradivo potpisanom novinaru je ravnateljica Vlatka Lemić odobrila uvid u samo jedan, u biti malo koristan dokument. Nakon toga je potpisani novinar po savjetima povjesničara Tvrtka Jakovine, Christiana Axboe Nielsena i ostalih istraživanje obavio u Arhivu Jugoslavije u Beogradu.

Smatram da treba objaviti način na koji ravnateljica Vlatka Lemić onemogućuje pristup arhivskom gradivu u Hrvatskom državnom arhivu i tako pridonijeti reorganizaciji u kojoj bi Hrvatski državni arhiv bio povjeren arhivistima da ga vode prema pravilima struke .

Kao novinar zamolio sam 26. siječnja 2015. uvid u arhivsku građu o zatvorenoj sjednici političkog aktiva Hrvatske održanoj u Zagrebu, na kojoj je Stane Dolanc, tada drugi čovjek Saveza komunista Jugoslavije, govorio o američkim doktrinama ”namjernog prezaduživanja nerazvijenih zemalja i scenariju NATO pakta za raspad Jugoslavije”.

Samo nakon dva tjedna, točnije 10. veljače 2015., dobio sam odgovor: ”Nažalost, na vašu zamolbu moramo odgovoriti negativno. Naime, nismo uspjeli pronaći predmetni zapisnik Političkog aktiva niti među klasičnom dokumentacijom, niti među zvučnim zapisnicima s kojima raspolažemo”.

Apsurdno je da o takvom skupu nema nikakvih dokumenta u Hrvatskom državnom arhivu. Ne odustajući, naknadno sam utvrdio da je sjednica političkog aktiva Hrvatske održana 27. rujna 1977. u 16 sati i 30 minuta u Zagrebu, u zgradi tadašnjeg CK SKH.

I odmah nakon toga 1. travnja 2015. ponovo zamolio Hrvatski državni arhiv da mi se odobri uvid i preslika zapisnika i dokumenta s te sjednice političkog aktiva Hrvatske.

I odgovoreno je odmah drugi dan, točnije 2. travnja 2015., da će moj zahtjev biti ”proslijeđen SDP-u uz opaske da se radi o neproblematičnim dokumentima iako su označeni stupnjem povjerljivosti”.

I zbilja, elektronskom poštom dostavljen mi je bio i skenirani dopis kojim je Hrvatski državni arhiv zamolio SDP da mi odobri uvid u arhivsko gradivo pohranjeno u Hrvatskom državnom arhivu!?

Pozorno sam čitao taj dopis pokušavajući shvatiti zabrinutost Hrvatskog državnog arhiva zbog toga što novinar traži uvid u arhivsko gradivo iz 1977. godine.

A nije mi jasno ni zašto se traži odobrenje SDP-a za uvid u arhivsku građu.

Objašnjeno mi je, onako tobože u povjerenju, da je SDP predao arhivsku građu Saveza komunista Hrvatske u Hrvatski državni arhiv i da prema sporazumu o primopredaji za svako davanje na uvid dokumenata označenih strogo povjerljivima treba tražiti odobrenje SDP-a.

Zanimljivo, bivšu Vjesnikovu novinsku dokumentaciju ”zatočili” su u depoe Hrvatskog državnog arhiva, u zloglasnom dvorcu Kerestinec pokraj Zagreba, i ravnateljica Vlatka Lemić ne traži od Hrvatskog novinarskog društva odobrenje uvida u novinske izreske iz razdoblja prije 1991. godine.

U dopisu kojim Hrvatski državni arhiv moli od SDP-a dopusnicu za uvid novinara u dio arhivskog gradiva (fond HR-HDA-1220) koji se odnosi na tajnu sjednicu političkog aktiva Hrvatske u Zagrebu 1977. godine navodi se kako traženi dokument, označen kao strogo povjerljiv, sadrži ”popis pozvanih”, te ”popis novinara koji su trebali pratiti sjednicu”.

Neslužbeno sam doznao da smo ”problem” Hrvatskog državnog arhiva povjesničar Hrvoje Klasić i ja zbog zahtjeva za uvid u arhivsko gradivo koje smatra tajnim ne zna se točno tko, a ni zašto.

Zbunjen svim tim nerazumljivim birokratskim manipulacijama nakon nekog vremena zaputio sam se i u SDP da vidim u čemu je to problem. I tamo sam razgovarao sa Marijom Dasović, zaduženom za SDP-ovu arhivu (ne i arhivsko gradivo SKH).

Jedino što sam doznao je da je dan ranije iz SDP-a poslan pisani odgovor ravnateljici Vlatki Lemić na njezin dopis kojim je zamolila kao ravnateljica Hrvatskog državnoga arhiva dopusnicu od SDP-a za uvid novinara u arhivsko gradivo u Hrvatskom državnom arhivu.

Neslužbeno mi je rečeno da je u tom dopisu ravnateljici odgovoreno da radi svoj posao i da prestane svaljivati na SDP odgovornost zbog nedostupnosti arhivskog gradiva.

Proteklo je nakon toga mjesec i pol kada sam odlučio od ravnateljice Lemić zatražiti definitivni odgovor mogu li obaviti uvid u traženo arhivsko gradivo i objašnjenje zbog čega sve to poduzima ne bi li spriječila pristup traženom arhivskom gradivu u Hrvatskom državnom arhivu.

I na moje iznenađenje svi su u Hrvatskom državnom arhivu znali da je baš taj dan, koje li slučajnosti, ravnateljica Lemić potpisala dopusnicu za uvid u traženi dokument.

A traženi dokument se sastoji od nekoliko već požutjelih papira na kojima su zaista popisi 200-tinjak osoba pozvanih na tu, tobože tajnu, sjednicu političkog aktiva Hrvatske 27. rujna 1977. u Zagrebu, i konstatacija da se neće voditi ni stenozapisnik ni snimati tijek te sjednice.

Kažem tobože tajnu sjednicu, jer kakva je to tajna ako za nju zna najmanje 200-tinjak nazočnih, te ako su na taj skup pozvani i novinari da ga prate. Jedino novinari, ako obrađuju teme o kojima je govoreno na takvom skupu, ne smiju objaviti izvor informacija (time su se tada političari štitili od međunarodnih reagiranja).

Preletio sam te popise imena pozvanih i konstatirao da sam znatan dio ljudi osobno poznavao. Utvrdio sam da mojeg imena na popisima nema, premda sam bio nazočan.

To ukazuje i na (ne)pouzdanost tih popisa. A o značaju tih popisa najbolje govori činjenica da popise nisam htio ni da mi kopiraju (korisnicima se svaka kopija naplaćuje).

Nakon svega sam, kao što sam i objavio u prethodnoj kolumni, otputovao u Beograd u Arhiv Jugoslavije i u dva dana obavio nesmetano uvid u gradivo koje me zanimalo.

Hrvatski državni arhiv bi trebali preuzeti arhivisti i voditi ga prema pravilima struke, a ne politički ”aparatčiki”. Tako bi arhivsko gradivo bilo dostupno korisnicima u Zagrebu jednako kao u Ljubljani, Beogradu ili u Banja Luci.

Ivica Grčar

Povratak